Slobodna Lika - Regionalni Portal Ličko Senjske županije - Gospić, Ogulin, Senj



Samo je jedan Mladen Kukina

27.11.2014 14:29:14

Mladen Kukina dugogodišnji učitelj, ravnatelj i novinar iz Karlobaga ovih je dana od svoje općine dobio posebno priznanje, zahvalnicu za iznimne doprinose u razvoju čitavog niza djelatnosti na tom podvelebitskom području. K tome, primakli su se i dani u kojima će morati prihvatiti činjenicu da je unatoč svom nemirnom duhu sve bliže – mirovini. Kukina je tako u svom Karlobagu, čiji je stanovnik duže od četiri desetljeća, ali i o njemu, ostavio neizbrisiv trag.

Biografski razgovor koji donosimo ujedno je i svojevrsno prisjećanje na Karlobag, ali i Liku te Hrvatsku, kakvi su nekad bili, prisjećanje na vremena u kojima je bio jedna od nezaobilaznih osoba karlobaškog ali i ličkog pedagoško-sportskog neba.

 Rođen 3.siječnja 1946 godine u Slunju, Kukina je nakon srednje škole i Učiteljsku akademiju završio 1969 godine u osijeku. Otac troje djece, ali i djed, po mnogo čemu unikatna osoba ne samo Ličko-senjske županije, nego i čitave Hrvatske.

A u Karlobagu ni igrališta

Čestitamo na zasluženom priznanju, ali prvo pitanje ide u biografskom smjeru. S obzorom da niste rođeni Karlobažanin, kad ste stigli u to mjesto i kojim povodom?

-Došao sam u Liku  i u Karlobag sada već daleke 1970 godine. Stigao sam iz Slunja gdje sam čitavo ljeto prije toga trenirao nogomet i od jeseni sam se nadao dobroj sportskoj sezoni. Međutim iznenada sam dobio poziv da dođem u osnovnu školu kao nastavnik tjelesne i zdravstvene kulture Nakon kraćeg razmišljanja, znao sam da to može biti itekako važna odluka, pristao sam otići u Karlobag.  Između ostalog vjerovao sam da karlobag ima i nogometni klub, u kome bih mogao nastaviti,nažalost, ne da nije bilo kluba, nego niti igrališta, tako da sam prema tome,u kratkom vremenu morao u cijelosti promjeniti svoj život, svoje navike. Kako sam imao jako razvijen sportski duh, brzo sam uočio da od kolektivnih sportova neće biti ništa. Kad bismo išli na školska natjecanja u Liku, u istoj nogometnoj ekipi bi igrali učenici VIII ali i iz V razreda. Već tada prije skoro pola stoljeća u Karlobagu je bilo premalo djece. Naravno, da smo ispaštali jer nikoga nismo mogli pobijediti. Međutim ipak smo igrom slučaja, samo jednom imali dobru ekipu. Bilo je to 1993 godine

U vrijeme Domovinskog rata, kada smo u školi imali puno prognanika, pa i dobrih nogometaša. Primjerice, za nas je igrao i jedan prognanik iz Beograda, koji je imao u VI razredu mišićnu masu veću za 30% od svih ostalih, jer je prije toga trenirao u Crvenoj zvezdi. Taj dečko ej davao golove kako je htio i sa njim smo osvojili prvo mjesto na školskom prvenstvu Ličko-senjske županije. Već iduće godine on je otišao, kao i mnogi drugi, te smo se uokvirili u svoje stare rezultate.

 

14 TISUĆA PUTA PREKO BAŠKIH OŠTARIJA

                Nemirni ste duh, stalno na putu. Koliko ste u svojoj profesionalnoj karijeri napravili kilometara. Koliko ste puta prešli prijevoj na Baškim Oštarijama?

-          U vrijeme,moje karijere, kao učitelj, ravnatelj i novinar izračunao sam a sam na tisuće i tisuće puta prešao s one strane Velebita. Znam to zvuči nestvarno, ali mislim da sam Baške oštarije prešao 14 tisuća puta. Pomnožite godine a u većinu dana mjesečno idem u Gospić. U tjednu zbog posla, vikendom su tu sportska nadmetanja. A koliko je kilometara pređeno, možda je dobra ilustracija da sam za to vrijeme potrošio 7 automobila, s po više stotina tisuća kilometara, a u prošlih nekoliko godina i tri laptopa, eto toliko!

 

 

Vrlo ste se brzo etabirali u Karlobagu i Lici Koje vas uspomene vezuju uz prve godine boravka u tom živopisnom dijelu Hrvatske?

Ja sam dolaskom u Karlobag to nekako i predvidio, pošto sam bio zaljubljenik i u šah, počeo sam djecu na izvannastavnim aktivnostima učiti tu igru. Kad sam došao u Karlobag, nitko nije znao i poteza povući iz te igre. Nakon nekog vremena, mnogi su to već znali. Kasnije kada je počela čuvena akcija Josipa Prokopa „Šah školskoj omladini“ imao sam u školi 91% učenika koji su znali igrati šah.

  Godinama sam sa školom sudjelovao na državnim prvenstvima, jednom smo osvojili i 3.mjesto na državnoj razini. Moj stariji sin Mario od kad se rodio uvijek je bio sa mnom na natjecanjima. Bio je i veliki talent ua igru na 64 polja. Nažalost u njegovoj 12 godini prerano mu je umrla majka, moja supruga, što ga je definitivno vratilo mnogo mnogo, stepenica natrag. Šahisti njegove generacije Šarići,Brkić, Janković, Bosiočić- kroz neko vrijeme postali su velemajstori, a Mario je ostao gotovo ukopan na mjestu. Srećom nakon 5 i više godina počeo je opet igrati, ali generacija mu je definitivno pobjegla, za sva vremena. Poslije Domovinskog rata u novom tisućljeću pojavio se i Silvio, moj drugi sin, iz drugog braka,kojeg sam isto tako učio od prvog poteza. U provjeravanju je li talent za šah  ili nije, Silvio mi  je jednom na državnom prvenstvu kadeta u Šibeniku rekao“tata i ja bi kao i brat Mario igrao šah“. I igra, iako mu je nepunih 13 godina, i to dobro.

ODGOJIO 44 GENERACIJE

 Koliko ste generacija odgojili kao učitelj i ravnatelj?

Moj učiteljski posao traje od 1970 godine, Što se tiče generacija kolje sam u Karlobagu odgojio, ima ih ukupno 44, od čega kao ravnatelj 18, ostalo kao nastavnik tjelesnog ili i u drugim predmetima.

Vaša velika strast je i sport, odnosno šah? Aktivno ste se bavili šahom?

Da sport je oduvijek bio moja velika strast. Godinama sam bio aktivan u sportskom savezu županije, dugo sam bio nogometni delegat i III i II nogometnoj ligi. Šah sam u mlađim danima igrao i u natjecateljskom smislu, naročito u onim čuvenim radničkim prvenstvima Hrvatske. Slobodno moru reći da me u nogometnim ali i u šahovskim krugovima poznaju mnogi širom naše domovine.

Ono u čemu ste također poznati u širim, nacionalnim okvirima vaš je novinarski rad. Od kada pišete kad vam je publiciran vaš prvi članak?

-oduvijek sam aktivan i u novinarskim krugovima.Počeo sam davno za vrijeme studija u Glasu Slavonije, dok sam živio u Osijeku, tako da su mi prvi članci publicirani još koncem šezdesetih godina prošlog stoljeća.. Kasnije sam radio i za Karlovački tjednik, iz tog perioda sjećam se urednika Slavka Marković koji me je puno naučio o novinarstvu. Kad sam se preselio u Karlobag,jedno vrijeme sam se odmaknuo od novinarstva, međutim u vrijeme Domovinskog rata opet sam se aktivirao, gotovo u svim našim tiskovinama- Slobodnoj dalmaciji, Večernjem, Vjesniku, Sportskim novostima i naravno u Novome Listu, na kojeg sam se zapravo najviše fokusirao. U njemu i sada pišem, Sjećam se pri mi je članak izašao u rubrici „Lika,Senj“ koju je vodio, Mile Ćoso, urednik ali i prijatelj, nažalost prerano preminuli sjajan čovjek. Kad sam mu poslao prvi članak, Mile mi je telefonom rekao“pa gdje si ti do sada bio, ti sve znaš“. Bilo mi je to drago čuti. Kad aje trebalo iz Gospića pisati sportske vijesti, Orlando Rivetti, jedan od najznačajnijih hrvatskih novinara, me je zvao i rekao mi“ daj se ti javljaj iz Gospića, bar ću znati da me sigurno čeka članak“. Tako sam počeo pisati i o gospićkim košarkašicama sjajnom sportskom kolektivu s puno trofeja i blistavim rezultatima, svojevrsnom hrvatskom brendu među ženskim sportašicama .One su nažalost ponovile tužni priču današnjeg sportskog profesionalizma-kad je nestalo novca sve je propalo.

Koji su vam tekstovi najdraži?

 Napisao sam više od 15 tisuća članaka, najviše vezanih za Karlobag i Liku. Unatoč toj brojci ipak mi se čini da sam mnogo toga propustio.Mada, bilo je i izvrsnih članaka. Nikada nisam volio politiku, već samo sport i ono ostalo, život, a to su teme za koje i danas smatram da drže publiku uz novinu.

Mirovina ej pred vratima, no koliko vas poznajemo, sumnjamo da će u vašem slučaju biti baš mirna? Što vam je u planu od iduće godine?

 -U mirovinu idem 29 studenoga ove godine. Što se tiče pisanja mislim da sad tek mogu dati najviše-glava mi je bistra, a misli samo naviru. Kad počnem pisati ne znam stati, eto toliko o tome. Danas sam najaktivniji na portalima, u njima ći i dalje raditi, ali moja je ljubav i tiskanim medijima. Žao mi je da hrvatski tisak, pa tako i moja novina Novi List, proživljavaju što proživljevaju. Ali uvijek kažem-budimo strpljivi, možda će nam jednom i u prodajnom smislu opet krenuti…


www.slobodnalika.com

Zadnji komentari

Povezani sadržaji...

Pretraži slobodnalika.com Pošalji prijatelju

Aktualno

Nekad bilo veliko pitanje ?

05.11.2018 07:04:16

Gospodarstvo

Kupus sa Krbavskog polja je IN

26.10.2018 18:56:29