Slobodna Lika - Regionalni Portal Ličko Senjske županije - Gospić, Ogulin, Senj



100 POSTO o Bariši koji je od svećenika postao dobar pastir

31.03.2019 20:05:23

U nedirnutoj prirodi Ličke Plješivice, na teško pristupačnom terenu u blizini seoceta Visuć nedaleko od Udbine gdje caruju vuci, vile i hajduci (tj. uglavnom poskoci i vuci) trojica braće osnovali su OPG i posvetila se ekološkom uzgoju buše, autohtone ličke pasmine goveda čije su pretke u drevnim vremenima pripitomili Iliri i Slaveni.

Nakon više od desetljeća mukotrpnog rada, borbe s vukovima koji se hrane njihovim blagom, susjedima koji kradu sijeno i natezanja s državom oko (ne)isplate EU poticaja, moglo bi se reći da su ostvarili lički san, koji je u ovom slučaju sličan onom američkom. Krenuli su od nule, sa šest grla autohtone pasmine kojoj je prijetilo izumiranje. Danas imaju 250 buša i dvadesetak boškarina koje čuva čopor turskih kangala, u svakom trenutku spremnih za boj s gladnim vucima.

Biblijska priča

Ima nešto biblijski u priči o tri brata koja su odlučila napustiti buku svijeta i vratiti se iskonu. Kada tome dodamo da je najmlađi brat ostavio svećeničku službu kako bi postao pastir, prispodoba postane još upečatljivija.

Tomislav Krišto/CROPIX Tomislav Krišto/CROPIX

Bariša Dejanović vedar je čovjek u ranim četrdesetima, zaraznog osmjeha i prodornih zelenih očiju. Na prvi pogled djeluje kao najmlađi brat iz narodne priče koji nakon brojnih avantura nadmudri svoje protivnike i oženi se princezom. Njegova životna priča djelomično se i poklapa s time iako je daleko od bajke.

Barišu život nije mazio. Rodio se kao najmlađi od jedanaestoro braće u selu Veliki Skočaj u blizini planine na kojoj sada uzgaja buše. Imao je samo 14 kada je napustio obiteljski dom i krenuo u Zadar kako bi završio Nadbiskupsku gimnaziju i postao svećenikom.

"Postao sam svećenik iz ljubavi prema Bogu i prema ljudima. Bilo mi je teško napustiti obitelj, no to me ojačalo", priča nam Bariša dok se njegovim kamionetom vozimo prema Ličkoj Plješivici, a pored nas promiče idilični lički krajolik kojeg zaokružuju planinski vrhunci još uvijek pokriveni debelim nanosima snijega.

Ceremonijar biskupa Bogovića

Nakon Zadra, Bariša je završio teologiju na Filozofsko-teološkom fakultetu, a potom je službovao kao župnik u Bilaju, Ribniku, Trnovcu, Ličkom Novom, Brušanima i Josipdolu. Ambiciozni mladi svećenik ubrzo je postao ceremonijar biskupu Mili Bogoviću i predstojnik Odbora za pastoral Roma u biskupiji.

"S Romima nitko nije htio raditi, a kod mene su služili misu kao ministranti i lektori, čitali su iz evanđelja. Kada sam služio kao svećenik, bio sam radoholičar i natovario sam si mnogo posla na leđa. Služio sam i po pet misa na dan u pet različitih župa te obnavljao četiri crkve koje su stradale u Domovinskom ratu. Bio sam sposoban i mlad. Želio sam pokazati da se sve može radom na što je dio mojih kolega bilo ljubomorno", otvara nam se Bariša kojem se život promijenio u veljači 2002. nakon prometne nesreće.

Tomislav Krišto/CROPIX Tomislav Krišto/CROPIX

"Stao sam na pješačkom prijelazu, a vozilo iza mene udarilo je u stražnji dio mog automobila. Udarac nije bio jak, no trznuo mi se vrat i ozlijedio sam kralježnicu. Noge su mi se oduzele, a djelomično i ruke. Ležao sam potpuno sam u krevetu i gorko plakao. Pitao sam se zbog čega me ovo snašlo nakon što sam se 18 godina pripremao da služim Bogu i narodu", prisjeća se najtežih trenutaka u svom životu Bariša koji tada imao samo 27 godina.

Ostao nepokretan

"Mislio sam da ću ostati nepokretan, a crkveni je sustav takav da sam ostao sasvim sam. Župe su u Lici prilično udaljene jedna od druge tako da sam ležao u teškoj depresiji koja se pogoršala kada sam čuo da dio mojih kolega govori da bez veze ležim i da mi nije ništa", govori te dodaje da mu je u tom trenutku najviše pomogao kolega svećenik Ričard Pavlić.

"Pomogao mi je da se izvučem iz tog stanja. Kazao mi je da se posvetim sam sebi, da sam previše radio. I bio je u pravu. Prije nesreće spavao sam 3,4 sata dnevno i krvavo radio", govori Bariša te dodaje da su mu pomogli i kolege svećenici Nikola Turkalj, Luka Blažević te donekle i biskup Bogović.

Ležeći nepokretan u krevetu, Bariša je mnogo razmišljao o svojoj vjeri.

"Pitao sam se što je istina. Godinama sam služio Bogu i narodu. Sada sam se pitao, tko pomaže svećeniku kada ostane sam? Crkva nas ne odgaja kao kompletne osobe. Uči nas da potiskujemo strasti i da živimo u strahu od Boga i grijeha, da ne griješimo mišlju, riječju, djelom ili propustom. Shvatio sam da ne vjerujem u takvog Boga, nego u Boga koji je Ljubav. Čovjek je sin Božji, a samim time je i on sam Bog jer je od Boga", pripovijeda nam o svojim unutarnjim previranjima Bariša te dodaje da ni svećenici nisu cijepljeni od strasti kao i obični ljudi.

Tomislav Krišto/CROPIX Tomislav Krišto/CROPIX

"Prva razina strasti su tjelesne strasti, strast prema seksu, jelu i piću. Druga razina je strast za stjecanjem materijalnog. Svi ju imamo, a najbolje ju ilustrira ponašanje ministara ili direktora poduzeća koji funkcije koriste kako bi zgrtali materijalno. Treća razina je strast za moći, časti i ugledom. Takvi ponekad postaju biskupi", objašnjava Bariša koji je osam mjeseci nakon nesreće koja ga je paralizirala dobio i posttraumatsku epilepsiju.

Bog je Ljubav

"Život mi se iz temelja promijenio i odlučio sam napustiti Crkvu. Shvatio sam da u životu želim drugačiju vrstu osjećajnosti i solidarnosti kakvu tamo ne mogu dobiti. Nisam želio ostati sam i završiti na Petom katu riječke bogoslovije (tamo se nalazi starački dom za svećenike op.a)", kaže Bariša koji je nakon oporavka postao vjeroučitelj, a u školi u Gospiću gdje je radio dogodio mu se sudbinski susret s budućom suprugom.

"Ivanku, profesoricu hrvatskog upoznao sam u zbornici. Kasnije sam se u nju zaljubio do ušiju", osmjehuje se Bariša prisjećajući se susreta s Ivankom koja će mu postati ženom. Danas je ponosan otac dvojice sinova, 11-godišnjeg Roka i 7-godišnjeg Luke.

Zbog svoje odluke nije žalio ni dana iako mu je u početku bilo teško jer usprkos sposobnostima i visokom obrazovanju, nije mogao pronaći posao.

Tomislav Krišto/CROPIX Tomislav Krišto/CROPIX

"Nisam imao od čega živjeti. Tražio sam pomoć, zaposlenje, javljao se na natječaje. Biskup mi nije pomogao, a ništa se nije moglo bez politike. Javio sam se i njima, ali ni oni mi nisu htjeli pomoći. Zbog toga smo ja i braća odlučili nešto napraviti zajedno. Shvatili smo da se godinama priča o velikim investitorima koji će spasiti Liku i da od toga neće biti ništa", objašnjava nam Bariša kako su on i njegova dva brata, Josip i Franjo sustavom selekcije odlučili uzgajati bušu.

Primitivna genetika

"U Lici imamo šume i zemlju pa se većina ljudi bavi time. U šumama ne možeš opstati ako nećeš krasti. Krade se masovno. Nismo htjeli ići u tom smjeru jer kada kradeš, uvijek te netko ima u šaci. Ostalo nam je stočarstvo. Ovčarstvo smo eliminirali jer ga ima previše u Europi, kao i agronomiju jer ne možemo parirati Slavoniji. U govedarstvu svi uzgajaju strane pasmine, no mi smo zadnja karika u tom proizvodnom lancu. Stranac nama prodaje svoje smeće i ponaša se kao kralj. Preostaje nam buša koja je u to vrijeme bila pred izumiranjem. U tom smo poslu mi kraljevi, jer mi jedini imamo bušu koja je originalna, naša. Tu nam se upalio kliker", objašnjava pastir-svećenik.

Tomislav Krišto/CROPIX Tomislav Krišto/CROPIX

Krava Ceca prava je zvijezda ličkih pašnjaka

"Buša ima primitivnu genetiku. Otporna je, prilagodljiva i malo zahtjevna. U prirodi se snalazi kao i srna, a ima i srneću njušku. Stariji to ne shvaćaju i rugaju se buši jer je sitna. Dvoumili smo se i gdje da uzmemo zemlju za ispašu, ovdje ili na Krbavi, ali dolje je uvijek rat za zemlju pa smo pobjegli od tih ljudi koji se ponašaju kao barbari. Gore nemamo uvjete za život, ali imamo prostor. Sklopili smo ugovor s državom i lagano se širili", prisjeća se početaka Bariša dok pristižemo na farmu OPG-a Dejanović. Nisu sve vlade i svi ministri dobro upravljali poticajima, otkriva nam.

"Da nije bilo ministra Jakovine, velik dio nas još uvijek ne bi dobio zemlju u zakup", kaže Bariša koji je od aktualnog ministra Tolušića očekivao više.

Tomislav Krišto/CROPIX Tomislav Krišto/CROPIX

Vlak pun europskog novca

"On u sebi ima nešto toplo i nekakve plemenitosti. Dobro je krenuo, ali je došlo do zastoja. Natječaji ne idu. Ljudi nisu dobili zemlju. U Gospiću je prebacio dobivanje zemlje na lokalnu samoupravu. Kritiziraju Dadu Milinovića, a sada su svi postali Dade i dijele zemlju svojima"; žali se na probleme Bariša te dodaje da je još gora situacija s poticajima Europske unije.

"Lani mi je došla obavijest da smo prošli na natječaju i da se nalazimo među 110 od 900 prijavljenih koji će dobiti novac. Ljetos dobivam novu obavijest da se projekt zaustavlja zbog nedostatka financijskih sredstava. Na kraju su mi ipak platili u listopadu, nakon inspekcije Europske komisije", otkriva nam čudnu praksu naš sugovornik.

Tomislav Krišto/CROPIX Tomislav Krišto/CROPIX

"Vlak pun novaca dolazi svake godine iz Europe i prolazi Hrvatskom. Ako ne istovarimo taj novac i ne uložimo ga u poljoprivredu, vlak ide dalje, a mi ostajemo bez ičega", objašnjava nam Bariša smisao one stare poslovice 'prošo' voz' dok parkira svoj kamionet pred farmom gdje nas pozdravljaju njegova braća, Josip i Franjo kojeg zovu Gringo. S njima je i 20-godišnji Senjanin Antonio. Njega gledamo s posebnom znatiželjom jer se čudimo njegovoj odluci da napusti civilizaciju u ovim godinama. Na sva naša pitanja, on samo sliježe ramenima.

Na farmi nas nude kompotom od jabuka koji je pripremio Antonio (inače po struci slastičar), rakijom od meda i kobasicama od konjskog mesa i mesa buše. Kobasice su ukusne, a ova od buše ima poseban, pikantan okus.

Pastirska askeza

"Sve je veći interes za mesom buše jer ljudi polako prepoznaju njenu vrijednost. Pogledaj kako slobodno pasu. Jedu ličko bilje koje je ljekovito i čitav su život na svježem zraku", govori nam Bariša dok žvačemo i pokazuje nepregledne pašnjake na kojima se vide sitne smeđe, crvenkaste i sive točkice u pokretu. To su buše.

Tomislav Krišto/CROPIX Tomislav Krišto/CROPIX

Kada smo se prošetali ličkim pašnjacima koji su se počeli zeleniti, iako na dijelovima još uvijek ima snijega, u susret nam je potrčao čopor ogromnih pasa, turskih kangala. Razdragani psi veličine teladi pohrlili su nam u susret i gotovo nas od veselja oborili s nogu. Na njihovoj zlatnožutoj dlaki mogli su se vidjeti tragovi borbe s vukovima. Vukovi, doznajemo, predstavljaju veliki problem ovim modernim pastirima. Ugrožena su vrsta pa ih je strogo zabranjeno ubijati, no omiljena su im večera upravo buše, a za ubijena grla država stočarima isplaćuje premale naknade od samo nekoliko tisuća kuna.

MiMi/100posto MiMi/100posto

Reportera Cropixa Tomsilava Krištu napala je 'opasna pasmina'

Pastiri potom stanu dozivati stado. Njihovi glasovi odjekivali su planinom kao što odjekuju već tisućama godina. Koncept vremena u tom nam se trenutku učini iluzornim, a boravak na Ličkoj Plješivici gnostičkim posvećenjem. Na njihov glas, krave nam prilaze polako, poslušno, ali oprezno. Gledaju nas znatiželjnim i toplim smeđim očima. One najhrabrije njuše nas i prilaze. Buša je baš kao vuk ili medvjed, simbol Like, ali one pitome, no tvrdoglave, koja tisućljećima uspijeva opstati usprkos kršu, vjetru, snijegu i teškim životnim uvjetima.

"Ima jedna latinska poslovica koja kaže gratia praesupponit naturam , milost pretpostavlja narav. Katolička crkva bila je dio mog duhovnog napretka. Ovo gledam kao nadogradnju, moju vlastitu varijantu monaštva. Ne možeš biti svetac, među ljudima, u gradu. Da bi postao svetac ili monah, unutarnji mir moraš pronaći daleko od njih, u prirodi. Ja sam ga pronašao tu, među bušama, a najvažnije mi je da je stado dobro i da ga obranimo od vukova", kaže nam dobri pastir Bariša, kojeg potom zezamo da se uzda u se i u svoje buše.


www.slobodnalika.com

Zadnji komentari

Povezani sadržaji...

Pretraži slobodnalika.com Pošalji prijatelju