Slobodna Lika - Regionalni Portal Ličko Senjske županije - Gospić, Ogulin, Senj



UKORIJENJENOST U ZAVIČAJ Manja Kostelac Gomerčić: U Otočac vraćamo snagu Frankopanki

03.01.2020 07:50:48

Osim što svake godine organizira poznatu međunarodnu konferenciju Žene i točka posvećenu ženskom poduzetništvu, Otočac je privukao i ovogodišnju nagradu Ful kulturno za najbolji niskobudžetni projekt u kulturi. Nagrada je pripala udruzi Baštinica iz Otočca za njihov Glagoljačić, jestivi suvenir, kolačić u obliku glagoljskih slova. Glagoljačić je inicirala Manja Kostelac-Gomerčić, profesorica hrvatskog jezika, koja svoje znanje o povijesti ugrađuje u turističke projekte vezane uz bogatu baštinu doline Like i Gacke. Kako kaže Manja Kostelac Gomerčić, nagrada Ful kulturno drugu godinu zaredom prepoznala je vrijednost kulturnih događanja na tzv. periferiji, izvan Zagreba, što u strukturama cent(a)ra moći često zaboravljaju.

“Ta je nagrada nama, kao prvo, melem na ranu, priznanje za trud i djelovanje u kulturi koje inače redovno izostaje, za pokušaje pomicanja granica, podizanje koprena, razbijanje predrasuda, osvješćivanje, podučavanje i štošta slično što, na žalost, zvuči kao razmetanje šupljim frazama, a zapravo je nevidljiv, mukotrpan, dugotrajan i neizvjestan proces, toliko važan u manjim sredinama, a slabo prepoznat”, komentira Manja Kostelac Gomerčić, zadovoljna što je nagrada Ful kulturno poticaj daljnjem brendiranju glagoljačića, velika reklama i omogućavanje daljnjeg razvoja i širenja, ali i osnaživanje u cjelini jedne male udruge s puno velikih snova.

Kako je nastao originalni glagoljačić, kolačić u obliku glagoljskih slova? Gdje se glagoljačić može kušati i nabaviti?

Prije dvije godineu predbožićno vrijeme jedna Facebook prijateljica objavila je fotografiju s keksima u obliku glagoljskog slova A i napisala: Evo vam ideje za drugačije božićne kekse! Oduševio me prijedlog i odmah sam počela razmišljati kako to izvesti, umijesila sam i razvukla tijesto i htjela rezati nožićem oblike slova, a muž mi je dobacio da izrežem oblike od kartona kao šablone. Upravo to sam i napravila i bila jako sretna kad su prvi glagoljačići bili pečeni. Tada se, doduše, još nisu tako zvali, ali iz tog početka polako je (na)rastao projekt. Uopće mi nije bilo jasno zašto nisu u Hrvatskoj, koja ima neprocjenjivu posebnost starog, tajanstvenog pisma glagoljice, ti keksi u stalnoj turističkoj ponudi.

Može se reći da je jedan mali keks povezao puno ljudi u projketu koji se oko njega razvio, zar ne?

Nekako se otada puno toga posložilo, grupica istomišljenika osnovala je udrugu Baštinica, kolegica Gordana sugerirala je na koji način nabaviti kalupe, student strojarstva napravio je kalupe za osam slova 3D printerom. Arijana Krizel dizajnirala je kutijice. Iz raznih dogovora proizašlo je ime Glagoljačić. Dva domaća OPG-a, Bronzović i Pleša, ispekli su promotivnu seriju, a ja sam osmislila na koji način povezati frankopansku i glagoljašku baštinu u Otočcu i Gackoj i načiniti platformu na koju se nadovezuju keksi, jer i jest glavni cilj projekta tu zapostavljenu i neiskorištenu lokalnu baštinu, istovremeno i nacionalnu, učiniti vidljiv(ij)om u kulturnom i turističkom smislu.

Keksi u obliku glagoljaških slova jestivi su suvernir gackog kraja

Kako je osmišljen projekt glagoljačić?

Svako slovo prati kratki tekst o nekom važnom pojmu koji počinje određenim slovom npr. O kao Otočac, G kao Gacka, F kao Frankopani, B kao Baščanska ploča ili Barbara Frankopan, A kao Anž Frankopan Brinjski (i Kosinjski), itd. Iz tih tekstnih kartica uz slova doznajete na hrvatskom i engleskom jeziku teorije o postanku glagoljice, o šest tisuća godina starom Otočcu, o brojnim frankopanskim posjedima u Gackoj, Lici i Krbavi, priče o važnim glagoljskim rukopisima… Znate li da su sačuvana čak tri glagoljska rukopisa nastala u Gackoj, Kolunićev zbornik, Dabarski brevijar, Borgiano Illyrico 5 i 6, kao i nekoliko frankopanskih i banskih listina iz Otočca i Brinja koje svjedoče o bogatstvu i moći Frankopana, ali i važnosti tih mjesta? Promotivnu serij podržala je Hrvatska gospodarska komora, mediji su jako lijepo pisali o glagoljačićima, a u tijeku je tržišno-implementacijska faza projekta. To znači da se zasad keksi mogu naručiti u pekari Tušak i još nisu dostupni na prodajnim mjestima, a što će svakako biti u sljedećoj godini.

Tri su vrste glagoljačića koji se razlikuju oblikom i okusima, a imaju i svoja imena. Zasto baš tri vrste kolačića?

Keksi se zovu Barbarini (medenjaci), Jelenini (čajni vanilin keksi) i Dorotejini glagoljačići (s kokosom ili orasima). Jelena, Barbara i Doroteja tri su žene Frankopanke koje su živjele u Otočcu u zlatno doba glagoljice u 15. stoljeću. Jelena je bila supruga, a Barbara i Doroteja kćeri gospodara Gacke Žigmunda Frankopana, koji je gradove Otočac, Prozor, Dabar i Vrhovinu dobio prilikom diobe posjeda između sedam preživjelih sinova nakon smrti Nikole Frankopana, na vrhuncu frankopanske slave i moći. Žigmund je obnovio razrušeni samostan sv. Mikule u Otočcu (koji se spominje na Baščanskoj ploči) i kod Pape ishodio Otočku biskupiju, izgradio tj. dogradio već postojeći kaštel na otočiću. Otočac duguje ime upravo otočiću usred rukavaca i ujezerenja rijeke Gacke na kojem je stajao utvrđeni grad okružen sojenicama na vodi do kojih se dolazilo tradicijskim čamcem koji se zove plav (umijeće izrade plavi zaštićeno je nematerijalno kulturno dobro RH).

Frankopanski gradovi obično su na uzvišenjima, frankopanski grad Otočac bio je grad na vodi ili wasserburg. Bio je ‘mala Venecija’, okružena slikovitim brdašcima. U takvom idiličnom okruženju odrastale su Barbara i Doroteja. Barbaru će udati za titularnog srpskog despota Vuka Grgurevića Brankovića (imenovao ga je kralj Matija Korvin zbog zasluga u borbama s Osmanlijama),a Doroteju za Stjepana Babonića Blagajskog iz moćne plemićke obitelji, s kojom su se Frankopani sukobljavali i mirili. Barbarinog muža narodne pjesme nazivaju Zmaj Ognjeni. U pjesmama je opjevana i njihova ljubav, pjesme Barbaru nazivaju njegovom ‘mlađahnom ljubom’ koja ga vjerno čeka. Sama se potpisuje kao ‘despotica Barbara’. Bila je to neobično snažna ljubav za ono doba, više je svjedočenja o tome, a Branković je još za života prebacio imanja Bijela Stijena i Totuševina na Barbarino ime kako u slučaju njegove smrti ne bi ostala nezbrinuta.

Dakle, priča o glagoljačićima je i priča o ženskoj snazi?

Tako je, Barbara Frankopan bila je jedna od najutjecajnijih žena uopće u hrvatskoj povijesti. Hrvatski su banovi bili njezin djed Nikola, njezini stričevi Ivan i Stjepan, a nećakinja Beatrice Frankopan bila je žena kraljevog sina Ivaniša Korvina. Branković je doista preminuo nakon 15 godina braka, a moćnu udovicu vjerojatno su prosci opsjedali. Na kraju se ipak udala nakon 10 godina samoće u svom starom i raskošnom plemićkom gradu Bijela Stijena za hrvatskog velikaša u usponu, jajačkog bana Franju Berislavića Grabarskog. Taj je brak bio sve samo ne sretan i Barbara se morala boriti za svoje posjede. Iako pred kraj života boležljiva (umrla je 1508. godine), cijeloga je života bila istovremeno i srčana i nježna, borbena i profinjena, dobročiniteljica i poduzetnica, velikaški odgojena, ali plemenita srca o čemu svjedoče sačuvana njena pisma u kojima se zalaže za prava svojih i tuđih kmetova i seljaka. Samostalno je vodila svoje posjede, politički nenametljivo opstajala, a pokrenula je i umjetničku radionicu u svome gradu. Izrazita religioznost nekako ide pod ruku s vremenom u kojem je živjela, no upravo zahvaljujući Barbarinim zavjetnim darovima, riječke crkve danas čuvaju izuzetno vrijedne predmete, monstrance, kaleže i navikule, kao što je pozlaćeni relikvijar u trsatskoj crkvi koji sadrži moći čak 72 sveca u 32 srebrne kutijice.
Priča o Barbari je pozitivna priča, ona je dobra Barbara ili bijela Barbara za razliku od zločeste Barbare Celjske, Crne Kraljice.

Stari grad Otočac razvijao se i zbog ženske energiju triju Frankopanki – Barbare, Jelene i Doroteje

Može li se reći da je Otočac grad koji je u povijesti cvjetao i zbog ženske energije koja ga je vodila?

Činjenica je da je Otočac u vrijeme dok su u njemu živjele sve tri Frankopanke bio na vrhuncu slave i bogatstva. Ta je ženska energija morala nešto značiti, žena je čuvarica obitelji, doma, jezika i domovine. Zato nije bio pametan potez Martina Frankopana, koji je naslijedio bratov Otočac. On je naime Žigmundovu udovicu Jelenu poslao (potjerao?) iz Otočca na imanje u Bužanima, koje će uskoro zauzeti Osmanlije,a ona se preselila kćeri Barbari u Bijelu Stijenu. Otočac tako ostaje bez fine vodeće ženske energije, otima ga potom kralj Matija Korvin i postat će sjedište muške energije, jaka utvrda na crti antemuralecristianitatis, sjedište Otočke kapetanije najprije, a potom Otočke pukovnije. Bio je razaran do temelja i građen iznova, takav je aktivni, muški princip. Možda je došlo vrijeme da se vrati iscjeljujuća snaga žene na ove naše prostore općenito, elementi kontinuitetai postojanosti. Zato biramo ‘ženski’ suvenir, inspiriran vrijednostima koje nisu dominantne, ali su po našem mišljenju najvažnije.

Uz glagoljačić, odnedavno razvijate i coklju. Što je coklja i kakve planove imate s njom?

Projekti vezani uz coklju nastajali su u nekim drugim okvirima, a Baštinica ih podržava koliko može. Coklje su specifična tradicijska obuća na području Gacke, a dvije su vrste: lešćarska i kuterevska. Jednako su je nosili muškarci, žene i djeca u svakodnevici sve do 50-ih godina prošlog stoljeća. Izrađene od vune, za nošenje po mokrom vremenu podšivane su gumom. Snažno su svjedočanstvo načina tradicijskog života u skladu s prirodnim ciklusima. Vuna se dobiva šišanjem domaće ovce pramenke u svibnju, a sljedećih mjeseci ta se vuna obrađuje. Mora se oprati, očešljati i ispresti, potom se izrađuje sukno tkanjem, a onda ga je potrebno uvaljati ili stupati u drvenoj stupi na rijeci Gacki. U zimskim mjesecima od ispredene će se vune plesti nikitače, a suknom podšivati coklje (lešćarske su isključivo od bijelog sukna, a kuterevske su pletene u raznim bojama). Suvremeni trendovi potpisali su cokljama smrtnu presudu, no Katedra Čakavskog sabora pokrajine Gacke i Gacko učilište načinili su projekt zaštite te je Ministarstvo kulture uvrstilo umijeće izrade coklje u zaštićena nematerijalna kulturna dobra RH. Članice udruge Gačanka izrađuju originalni suvenir – bijelu gačansku coklju.

Razvijate projekt i coklje za svijet. O čemu se radi?

Danas se ovčja vuna baca (i zagađuje priroda), a projekti otkupa i iskorištavanja vune zasad nisu prepoznati od strane onih koji dijele novac. U zadnje vrijeme intenzivirana je proizvodnja coklji u kućnim radinostima i OPG-ovima, jer je Danijela Tonković, naša članica, osmislila projekt The coklje, kako ona kaže – coklju za svijet. Na tržište se probija osuvremenjena coklja, odnosno tradicionalna coklja od vune koja ima (ali i ne mora imati) moderne dodatke – perlice, mašnice, vrpce, itd. Od prošlog ljeta coklja ima i svoj festival u Otočcu čiji je nositelj udruga Baštinica – ‘The coklje fest’, jednodnevnu kulturno-turističku manifestaciju koja okuplja i slavi kreativnost, poduzetnost i stvaralaštvo u najrazličitijim izvedbama – rukotvorstvo, dizajn, književnost, glazba itd.

O točki dekameron zbirka je priča lokalnih pisaca, a dosad su objavljene dvije knjige. Kako objašnjavate takav poziv za stvaranjem koji njegujete u Otočcu? Je li jedan od razloga oštra klima, zbog koje su ljudi prilagodljiviji i kreativniji za dugih zima?

Posvuda ima jednako kreativnih ljudi i onih drugih, doduše, danas su mnogi skloniji teoriji da se kreativnost uči i nije (samo) – dar. Na moju veliku žalost, u Gackoj više nema pravih zima. Niti niskih temperatura, niti visokih i dugotrajnih snjegova, koji su stoljećima određivali način života. Tako da je npr. i Festival gackih snjegovića koji sam pokrenula prije devet godina, ove zime upitan. No, još uvijek povremeno smo po zabilježenim temperaturama najhladniji grad u Europi, i zimi i ljeti. U Gackoj su tijekom dana ekstremne temperaturne oscilacije, nekoć se i ljeti pokrivalo noću vunenim biljcem, sada je to ipak blaže, ali i dalje gradimo imidž na sloganu – kupajte se u toplom Jadranu, spavajte u hladnoj Gackoj. Ili Lici, svejedno, no volim ove mikroposebnosti Gacke, zemlje i vode, u turističkom smislu.
Istina je da studen pogoduje stvaralaštvu, neka uopćena predodžba odmah priziva prizor u toploj sobi – u stolici pred računalom, nastao na skoro pa arhetipu ugode u naslonjaču s knjigom u ruci uz ugodnu vatricu u kaminu – ognjištu. Mi smo ipak dekameronske priče pisali u ljeto i jesen 2015. godine i objavljivali najprije na Facebook stranici, a potom i ukoričili u dva sveska. Upravo je Facebook krivac što sam vidjela koliko ima puno literarno darovitih, a možda i umjetnički nadarenih pisaca koji zanimljive retke ispisuju u tome virtualnom svijetu. Zbog toga sam ih pozvala na sudjelovanje u zajedničkoj igri i književnom eksperimentu Otočkog dekamerona.

Kako ste zamislili tu igru?

Zamisao mi je bila Boccacciovih 10 fiktivnih pripovjedača iz njegova Decamerona zamijeniti desetoricom stvarnih autora iz Otočca koji će također pripovijedati o zadanim temama. Zadane forme su nezahvalne, a autori su se trebali držati pravila okvira pripovijesti, na neki način obraditi svaku od 10 zadanih tema u 10 priča te poštivati koncepciju zavičajnosti, baš zato i usprkos tome što je danas sasvim podcijenjena. Rezultat je iznad svih očekivanja, mada je stilski, vrijednosno i motivski zbirka posve neujednačena. Nekako joj baš to svaštarenje daje posebnu draž. Ima prekrasnih narodnih priča, ljubića za kućanice, a prosudila bih, i kvalitetne proze i umjetničkih dosega. A ako ništa drugo, odličan je otisak i dokument jednog vremena i prostora. Imamo još svakakvih zamisli, u godinama koje dolaze sigurno ćemo bar nešto realizirati jer imamo taj početni kapital škole kreacije pisanja.

Žene iz Otočca raznim aktivnostima održavaju vibraciju svog grada

Na panelu nedavno održane četvrte konferencije Žene i točka izjavili ste kako se osjećate snažno ukorijenjeni u svoj zavičaj i svoj osobni razvoj vezete uz njega. Na koji način osjećate i živite tu ukorijenjenost?

Aha, sad ste pitanjem rezimirali potku ovoga svega što sam dosad rekla. Upravo tako, živa sam samo zahvaljujući tome korijenju. Pokušala sam ga i vizualno dočarati na naslovnici moje zbirke pjesama “Niti” na kojoj su stilizirani lokvanji čija je skromna glavica na površini vode, a žile stabiljaka sežu duboko u nevidljive prostore dalekog dna. Ma i to je otrcani motiv, odmah pomisliš na lopoče Slave Raškaj i da ne nabrajam, ali je dovoljno općerazumljiv motiv. Žuti lokvanji prekrivaju malo Švičko jezero, najtajanstvenije jezero na svijetu. Švica, od staroslavenskog šuica – ljevica, naziv je za selo na lijevom, južnom kraku rijeke Gacke, ali povijesno i naziv samog kraka.

Radi industrijskog razvoja Gacka je žrtvovana, sredinom 60-ih godina prošlog stoljeća izgrađena je hidrocentrala u Senju na koju se ruše tunelom objedinjene vode Gacke i Like, a najgore je pritom stradala Švica jer je preko noći nestalo bogato razvedeno slapište, cijeli kompleks tradicijskih mlinica vodenica, veliko Donje švičko jezero u koje se dolazila mrijestiti jadranska jegulja, južni krak Gacke s brojnim rukavcima, izvorićima i estavelama… Nešto prestrašno. Mada se zbilo nedavno, to je velika (pod)svjesna trauma ljudi koji žive u Gackoj i nije se zbila slučajno. Predaleko bi me opet odvelo, pa ću samo reći poantu. Čudom je preživjelo Gornje švičko jezero, maleno, a duboko, hladno i opasno. Istovremeno jedan od najljepših prizora u Gackoj. Bilo bi razumljivo da će gašenjem toka Gacke prema Švici i ono nestati, ali nije. Do dana današnjeg je nepromijenjeno, opskrbljeno vodom tko zna iz kojeg podzemnog rezervoara. I sad mi recite, dokle sežu žile lokvanja?

Opasno je pitati me kako osjećam i živim ukorijenjenost jer joj nema kraja – kad lokvanj malo svrne pogled niz žilu prema dolje, počinje istjecati silna akumulirana podsvjesnost, u zagrljaju kolektivna i individualna, svakako nešto predivno i nezaustavljivo. Mogla bih pričati o tajanstvenim narodima koji su u Gackoj živjeli od mezolitika prije 12 tisuća godina, lasinjskoj kulturi prije šest tisućljeća u Otočcu, fascinantnim Japodima i Rimljanima, koji su svi ostavili tragove u kamenu i zemlji, a ne biste vjerovali, i u nekim narodnim pričama! Kontinuitet je to do danas, a upravo mističnih priča (Gacka terramystica) mogu ispričati napretek, od templara do otočke masonske lože i neobičnih ljubavnih (ne)zgoda… I kad sve to upijete, izvrtanjem očiju unatrag, u dubinu, u prvo i drugo, u svjetlo i tamu, u govor kamenja i vode, u toliko toga što još treba iscijeliti, intuicija odrađuje ostalo na svjesnoj razini. To je posebna priča, ali kud bi nas to odvelo, haha…..


www.slobodnalika.com

Zadnji komentari

Povezani sadržaji...

Pretraži slobodnalika.com Pošalji prijatelju
Korisnički podaci
Niste logirani, klikni ovdje za login ili registraciju na slobodnalika.com.
Marketing - slobodnalika.com

Žute stranice

Naša baza gospodarskih subjekata broji 51 zapisa.
Marketing - slobodnalika.com
Marketing - slobodnalika.com
Marketing - slobodnalika.com