Na današnji dan 1992. godine Srbi su s okupiranog dijela Like pokrenuli jak pješački napad na Perušić.
Jak napad koji su srpske snage pokrenule 19. siječnja 1992. na njega uspješno je odbijen, no za to je plaćena visoka cijena. Taj dan ostat će upamćen kao jedan od najcrnjih dana na ratnom putu 128. riječke brigade Hrvatske vojske.
Lerga se u knjizi „Rijeka u Domovinskom ratu“ autora Dragana Ogurlića prisjeća kako je nekoliko dana kasnije na ličko ratište poveo oko 300 pripadnika bojne:
„Došli smo u Liku, u zaselak Konjsko Brdo kraj Perušića 13. siječnja, na temperaturi od -20 stupnjeva. Dva dana kasnije dobio sam usmenu zapovijed od zapovjednika Đipala da postepeno uvedem dijelove postrojbe u ratna zbivanja, te da 25 vojnika sa zapovjednicima desetina preuzme položaj u Ibrišićima – Alivojvodići. Izdvojio sam 25 ljudi tako da među njima budu i novih i iskusnih vojnika.“
Među odabranim vojnicima našao se Robert Grohovac čije se svjedočanstvo također nalazi u knjizi, a prenosi ga Borna Marinić na svojoj Facebook stranici Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat :
OPIS NAPADA:
„Kad je Sušnik otišao s Ladom Nivom, napali su nas. Zaokružili su nas, došli iza naših položaja šumom između Gostovače i Ibrišića. Dopeljao ih je jedan seoski vodič. U podne i pet minuta u sunčanu nedjelju 19. siječnja 1992. kad je bila smjena straže, napalo nas je dvadesetak. U našoj kući nas je bilo osam. Tri su poginula, a 2005. umro je jedan koji je kod tog napadača ostao invalid. U drugoj kući bila su dva poginula. Neprijatelj je došao iz naše pozadine, a na tom stražarskom mjestu bio je jedan čovjek koji nas je, mislim, sve spasio. Njemu je dolazio ususret čovjek u hrvatskoj uniformi, sa šahovnicom na kapi, friško obrijan, a mi se nismo brijali četiri dana. To je našem bilo sumnjivo i kada je shvatio da je to neprijatelj otvorio je vatru. U tom trenutku dvojica četnika su skočila sa strane, zavikala „Slobo je pao!“ i odvukla ga. U tom trenutku počelo je sa svih strana pucati po nama. Našu kuću je pogodila zolja. Plafon je pao na nas. Prvi koji je izišao van bio je Miljenko Jurjević i njega su teško ranili, kolega Dragan dobio je gelere u nogu, ali se uspio nekako izvući. Škerla su dočekali rafalom kad je skočio kroz prozor. I nas četvorica ostali smo u kući. Pad bombi koje su bile bačene u kuću stvorila se rupa u podu kroz koju smo se spustili u podrum. Iz tog podruma dvojica smo uspjeli pobijediti. Pobjegao sam kroz minsko polje i igrom slučaja ostao živ. “, završio je Grohovac sjećanje na strašnu tragediju.
U zaseoku Ibrišići stradala su četvorica pripadnika 128. brigade – Zvonimir Škerl (1962.), Petar Horvat (1955.), Nevenko Grbac (1963.) i Samir Terzić (1969.) te pripadnik 118. gospićke brigade Hrvatske vojske – Ivica Kolak .
Počivali u miru Božjem!
Izvor: Dražen Šemovčan Šeki
