Za nekoliko dana navršiti će se 32. godine od Lovinačkog zbjega. U jesen 1991. godine Lovinac, Sveti Rok i sela lovinačke općine našla su se u potpunom neprijateljskom okruženju. Jedini spas stanovnika bio je pješice preko Velebita. U toj koloni bilo je više od tisuću ljudi, većinom starijih, djece i branitelja.
Nešto manje od stotinu ljudi, uglavnom nemoćnih staraca, ostalo je. Više od trećine odmah su ubijeni ulaskom neprijatelja u sela, gotovo sve kuće i obje crkve su zapaljene, a dio ljudi je odveden u kninski zatvor gdje je nekoliko njih umrlo od posljedica premlaćivanja. Mnogi su se spasili, a Lovinački kraj pretvoren je zgarište.
Prvo stradanje dogodilo se još 20. srpnja1991. kada je od gelera granate ispaljene sa srpskih položaja u svome dvorištu poginula 70-godišnja Marija Matajić.
Dva tjedna kasnije ubijeno je još petero Lovinčana od kojih je Marko Pavičić bio star 77 godina. Najstarija žrtva lovinačkog kraja bio je Josip Račić rođen 1897. godine, a tek godinu mlađa Milka Šulentić.
Te ratne 1991. godine ukupno je ubijeno i nestalo 37 civila, a čak 19 žrtava bilo je starije od 80 godina. Zbjeg je drugoga dana pronašao spas u Starigradu Paklenici.
Udruga dragovoljaca policajaca „Vila Velebita“ okupljenih oko Josipa Vrkljana-Jotana i ove će godine uz pokroviteljstvo općine Lovinac organizirati Memorijalni pohod pod nazivom „Da se ne zaboravi“.
Uspomene na Lovinački zbjeg će se obilježiti 24. rujna.