Na pragu nove 2026. godine jedna je Ličanka na radost svoje velike obitelji navršila stoljeće života, 100 dugih godina. Lucija Hećimović iz Bukovca Perušićkog rođena je između dva rata, davne 1926. godine na Novu godinu u malom ličkom zaseoku Gostovače u Kosi, općina Perušić od majke Matije Štimac rođene Pocrnić i oca Marka Štimca u obitelji u kojoj je rasla uz šest sestara.
Danas živa i zdrava ušla je u knjigu naj stariji Hrvata.
Život bake Luje, kako ju od milja zovu svi koji ju znaju, od malena nije bio ni malo lagan. Kao dijete od pet godina ostala je bez oca Marka, pa je rasla uz starijeg dida Pavu Štimca kojeg su od milja zvali Pajko, jedinog muškog oslonca obitelji, šest sestara i majku Matiju.
Naučila je tada mala Luja da je život velika borba u kojoj mora ustrajna biti, naučila je teško fizički raditi pa je svojoj obitelji puno puta pričala kako je kao mala djevojčica čuvala ovce, a kasnije i krave, čijala perje, tkala, plela i radila sve druge poslove tradicionalne ličke obitelji.
Radišnost, marljivost i snagu zadržala je baka Luja i tijekom II. svjetskog rata po završetku kojeg je sa Ivanom Hećimovićem Perišinim iz Lipove Glavice, Perušić osnovala svoju obitelj u kojoj su rođene kćeri Ana, Marija, Matija, Mandica i djevojčica koju je ubrzo po rođenju zbog bolesti izgubila.
Ni ovo poratno razdoblje za baku Luju nije bilo lako i nadalje je morala teško raditi, što na polju, što u kući. Od proljeća do jeseni čekali su je brojni poljoprivredni radovi, dok bi u dugim zimskim noćima neumorno tkala šarenice, kićene biljce, plahte, ručnike i plela svojoj djeci, a kasnije osmero unučadi i devetero praunučadi tople ličke čarape, kape i pulovere.
Lujina djeca i unučad sjećaju se s toplinom oko srca mirisa toplog bakinog kruha, uštipaka, sira škripavca i pite od jabuka koja bi ih dočekala kad bi ih did Ivan dovezo s vlaka umotane u Lujine biljce uz nezaboravani topot konjskih kopita preko perušićkog polja.
Tu idilu prekinuo je Domovinski rat koji je baka Luja dočekala u dobi od 65 godina u kojem je opet ostala bez kuće i svega što su ona i Ivan kroz život stvarali. Naučila je baka Luja do tada da život mora prihvatiti, ostati mirna i snažna kakva je uvijek bila te biti oslonac cijeloj obitelji. Upravo zato i danas do duboke starosti ostaje postojana i snažna, ne predaje se, dalje radi i jedva čeka da kćeri posade bašču da može raditi. Uz sve ovo naša baka Luja ostala je zdrava u dubokoj starosti, dobro jede i ne pije lijekove. Priča je ovo o starici, ličkoj ženi koja je svojom mudrošću, predanjem za obitelj, teškim radom i borbom kroz život ostavila primjer svojim kćerima, zetovima, unučadi i praunučadi koji su zajedno s njom neizmjerno ganuti i ponosni proslavili njezino stoljeće života.
I mi se pridružujemo čestitkama baki Luji na njezinih 100 godina i želimo joj i nadalje dobro zdravlje, mir i sreću u krugu obitelji i bližnjih.
