Biskup Križić u Vukovaru: Zločince ne treba mrziti, nego žaliti !

Gospićko-senjski biskup Zdenko Križić predvodio je misu na vukovarskom Memorijalnom groblju žrtava Domovinskog rata na Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje.

Nalazimo se u gradu u kojem je, u jednom tragičnom vremenu, haralo užasno zlo: ubijanje, razaranje, pljačka, mržnja, nasilje i sve drugo što ide pod nazivnik: brutalnost, nehumanost, nečovječnost. Spominjemo se toga vremena s velikom tugom.

No, ne smijemo ostati samo na tuzi. U nama je i radost što je zlo pobijeđeno i što danas možemo slušati utješan glas mira. To je glas koji dolazi odozgo, od Boga.

Svi mi znamo da mir nije samo puka odsutnost rata, nego daleko više. Mir je i duhovna kategorija, to je unutarnje ispunjenje čovjeka.

Ratovi puškama i tenkovima imaju svoj izvor u ljudskoj nesređenoj i zatrovanoj nutrini; oni proizlaze iz urušene i deformirane savjesti koja je postala nesposobna razlikovati dobro i zlo; oni su proizvod srca zatrovanog bahatošću i ispunjenog željom za dominiranjem nad drugima. Kada grešni nemir ovlada ljudskom nutrinom takav će čovjek nužno proizvoditi rat manjih ili većih razmjera.

Ne trebamo se čuditi tolikom broju žrtava i zločina ovdje i drugdje, kao i načinu na koji su učinjeni. Lice zla je od početka isto.

Istina, često se pitamo: kako je moguće da čovjek može ubijati drugog čovjeka tako svirepo i hladno? Kakva mora biti nutrina takvih ljudi koji ubijaju?

Kako je strašno kada čovjek dođe do stanja da mu duša želi samo zlo! Svaka vrsta zlodjela je tada moguća.

Zlo kada okupira dušu ne napušta je lako. Cijena oslobođenja od zla uvijek je jako visoka. Zar nemamo to iskustvo? Zahvalni smo Bogu da smo imali ljude koji su bili spremni platiti tu cijenu svojim životom. Ne smijemo nikada zaboraviti zahvalnost koju im dugujemo.

Kada sa žalošću razmišljamo o zlu koje su činili drugi, ne smijemo zaboraviti da nositelj zla može biti i svatko od nas. Nitko od nas nije posve imun na zlo. I svako od nas može proizvoditi patnju drugima, počevši od članova vlastite obitelji pa nadalje. Možda je nekada mnogo lakše boriti se i pobijediti zlo koje dolazi izvana, nego li ono koje se nalazi u našoj nutrini.

Može se pobijediti vanjskog neprijatelja, ali to još ne znači da smo ostvarili istinsku slobodu. Nužno je prebaciti težište borbe na područje vlastite nutrine i tu uspostaviti kontrolu i ne dopustiti da postanemo uzrokom patnje drugima.

Radi se o napornoj borbi čupanja korijenja zla iz vlastitih duša. To su sada naši ratovi u kojima moramo pobijediti. Bez te pobjede sve druge dobivene bitke neće nam donijeti istinsku sreću.

Nismo ovdje na ovom memorijalnom mjestu, braćo i sestre, da se, sjećajući zločina i tragedije, na bilo koji način ispunimo mržnjom, prezirom ili željom za osvetom. Takvi osjećaji bi profanirali ovo sveto mjesto i sve njegove žrtve. Kao vjernici smo pozvani da u poniznoj molitvi prikazujemo Bogu sve one čiji je život ovdje nasilno skončan. To moramo činiti s osjećajima iskrenog praštanja. Tako je radio i tako nas je učio naš Učitelj, Isus. On zna da praštanje čisti i ozdravlja dušu. A bez zdrave duše nema zdrave budućnosti.

Sve ovo govori da zločinci nisu ljudi koje treba mrziti, nego žaliti. Jer čovjek koji čini zlo drugima, najviše ga čini samome sebi. Zato je nepotrebno proklinjati osobu zla jer prokletstvo već ima. Besmisleno je mrziti zločince jer mržnjom samo škodimo sebi, mržnjom trujemo svoje srce.

Istina, nekada nam se čini da to nije uvijek tako. Nekada se ima dojam da čovjek nepravde i nepoštenja ima više uspjeha nego pošteni i čestiti, pa tako stavimo u pitanje samoga Boga i njegovu pravednost.

Problem je u tome što ne uspijevamo vidjeti cijelu stvarnost osobe koja čini zlo, njezino unutarnje stanje, a ni njezin svršetak. Biblija, počevši od prvih stranica, stavlja naglasak da se zlo uvijek vraća onomu koji ga čini i tu nema iznimki.

Kada govorimo o kršćanskom praštanju ne mislimo na ono hladno i površno praštanje koje nikoga ne rasterećuje, nego na praštanje iz srca na što Isus stavlja naglasak. To praštanje oslobađa od mržnje jer se čini zbog Boga budući da se njemu prepušta sud i presuda.

To je jedini put koji jamči pobjedu. To je put kojim je išao Isus. On se nikada nije služio nasiljem. On se služio drugom vrstom sile: a to je ljubav i praštanje. To je Božja snaga koja na kraju uvijek pobjeđuje. To je Isusov program koji je on definirao na gori blaženstava u kojem je isključena svaka mogućnost nasilja. Jer nasilje nikada nije riješilo ni jedan problem, osim što je umnožilo samo sebe.

Mi ćemo često čuti izjave koje kažu: „Treba oprostiti, ali se ne smije zaboraviti.“ Nema ništa sporno u ovakvom stavu, ali je pitanje što je zbilja sadržano u tom da se „ne smije se zaboraviti“. Nekada se čini da je u toj frazi, više od oprosta prisutna prijetnja, a nerijetko i poziv na osvetu. Ako sjećanje na zločine samo proizvodi negativne osjećaje koji pobuđuju mržnju, tu nema pravog oprosta. Takav oprost ne rasterećuje, ne daje slobodu. Iz takvog oprosta niču samo nove prijetnje. To je lažni oprost koji zapravo skriveno njeguje mržnju i diskretno potiče na osvetu.

Braćo i sestre, za nas ovo mjesto ima još jedno posebno značenje: ovo je mjesto našeg narodnog ispita savjesti. Ovo je mjesto gdje trebamo provjeriti kako živimo, kako čuvamo i kako njegujemo vrijednosti i ideale za koje su toliki naši ljudi položili svoje živote. To su vrijednosti domovine, slobode, odgovornosti, poštenja, istine, solidarnosti, pravednosti, zauzetosti za najsiromašnije i najranjivije.

Zato je važno zaustaviti se nad pitanjem: oplemenjujemo li domovinu ili ju rastačemo, volimo li ju ili samo koristimo, ulažemo li u nju ili se njome samo služimo za naše osobne interese bez obzira na druge i njihove potrebe?

To je odgovornost svih nas, ne samo onih koji su na vlasti. Vlasti se mijenjaju, a odgovornost mora biti konstanta svih. Ako toga nema, onda i stradali na ovom mjestu više tuguju nad nama nego što mi žalimo za njima. Onda ni oni više nisu pobjednici jer neće vidjeti niti znati smisao svoga stradanja i svoje žrtve, istaknuo je propovjedi biskup Zdenko Križić.

Podijelite sadržaj