U Boričevcu, mjestu stradanja Hrvata u 2. svjetskom ratu, služena je u župnoj crkvi Rođenja BDM sveta misa za žrtve Boričevca, posebno za one iz roda Ivezića. Misu je predvodio gospićko-senjski biskup mons. Zdenko Križić u koncelebraciji sa župnikom Boričevca i Donjeg Lapca i Igorom Lulićem, ravnateljem Caritasa i župnikom Ličkog Osika Lukom Blaževićem i kancelarom i biskupovim tajnikom Mišelom Grgurićem. Na svetoj misi su bili prisutni potomci prognanih Boričevljana, predstavnici udruga Hrvatskog domobrana, predstavnici Hrvatskog žrtvoslovnog društva, izaslanik predsjednika Vlade RH i državni tajnik u Ministarstvu hrvatskih branitelja Darko Nekić sa suradnicima, gradonačelnik Grada Gospića Karlo Starčević te brojni hodočasnici koji su se došli pomoliti za nevine žrtve Boričevca.
Biskup Križić je u svojoj homiliji rekao kako su mjesta stradanja ljudi, posebno civila, kasnije redovito postajala mjesta hodočašća jer nevine žrtve i nakon ubojstva ostaju žive. „Te žrtve žive u sjećanju i svijesti ljudi bez obzira što ubojice čine sve moguće da se spomen na njih potpuno zatre. Kroz razdoblje od skoro 50 godina žrtve župe Boričevac se nisu smjele niti spomenuti. Zločinci su sve preživjele žitelje i svjedoke zločina protjerali daleko od ovog mjesta, njihovu imovinu oduzeli, a njima zabranili svaku pomisao na povratak svojim ognjištima. Sve je to učinjeno s nadom da će čupanjem njihovih korijena i njihovim presađivanjem negdje daleko izbrisati svako sjećanje na zločin, na žrtve i zavičaj. Nedaleko od ovog mjesta se slave oni koji su počinili ove zločine. Ljudi politike danas će svagdje govoriti i ponavljati da svaki zločin jest zločin, gdje god se on dogodio i od koga god bio počinjen. No mi jasno vidimo da to baš nije tako. O mnogim zločinima iz Drugog svjetskog rata, kroz gotovo 50 godina, nije se smjelo govoriti, a kada se počelo govoriti onda se o tome govori nekako u rukavicama, relativizira ih se ili se predstavljaju kao nekakvi izolirani incidenti. Ovaj zločin ovdje je pripreman, dobro isplaniran i svjesno napravljen. I pored toga ovome se mjestu i svemu što se ovdje događalo nametnula šutnja. Zato se zločinu koji se dogodio ovdje ne posvećuje posebna pažnja u javnosti. Oni koji idu nedaleko od Boričevca slaviti „prvu pušku“, onu koja je pobila ove ljude, ne osjećaju potrebu da navrate i ovdje. Jame u koje su bačeni ovi nevini ljudi trebale su zaboravom sve prekriti. Ali to se ne može dogoditi. Krv žrtava stalno viče prema nebu, od one prve u povijesti čovječanstva, Abelove, pa do svake sljedeće kroz cijelu povijest. Na neke žrtve ljudi možda mogu zaboraviti, ali Bog ne. I Kajin je, ubivši svoga brata, pomislio da je sve savršeno izveo, svjedoka nema, svi tragovi su zameteni. Ubrzo je shvatio da to nije tako i da ima netko tko vidi sve, rekao je između ostalog biskup Križić.
