I ove će godine tisuće ljudi od kojih mnogi pješice hodočastiti Gospi od Krasna gdje se narod od davnina okuplja 15. kolovoza na svetkovinu Velike Gospe.
Legenda koja živi
Nekada davno, davno prije predturskoga doba, išla bi djeca iz sela, svakoga dana na šumske proplanke iznad Krasnog polja, da tamo napasaju blago mještana sočnim velebitskim travama. Igrali su se po šumi, naganjali i skrivali jedno od drugog uz graju i ciku, od jutra do mraka.
Jednoga dana, jedno od njih pronađe na rubu šume neobičan komad drva, pa pozva k sebi ostale. Drvo je izgledalo kao pilom ravno odrezan dio panja, na njemu izrezbaren cvijet, a u cvijetu crtež. Pažljivo su proučavali sliku dok na njoj ne prepoznaše lik žene s djetetom u naručju. Kako su i žena i dijete nosili krunu na glavi, jedna djevojčica zavika da je to kraljica s malim princom. Stariji, oni koji su išli na vjeronauk, ipak zaključiše da je to Bogorodica s malim Isusom.
Rezbariju na drvetu odnesoše dolje u crkvu i sve, u isti glas, upadajući jedan drugom u riječ, uzbuđeno ispričaše svećeniku. Ovaj ih sasluša, uze rezbariju i spremi u sakristiju, ali u svemu nije vidio ništa neobično, jer bijaše uvjeren kako je to djelo nekog pastira dok si je kratio dan. Pred jutarnju misu, svećenik primijeti da rezbarije nema, ali nije mario previše. To jutro, djeca opet pođoše s blagom i na istom mjestu, ugledaše istu rezbariju. Navečer, kad su je nanovo dali svećeniku, zamalo ih ne otjera, jer je pomislio da se to djeca rugaju s njim, ali je ipak spremi.
Odluči ostati budan cijelu noć, uloviti djecu na djelu i tako stati na kraj njihovoj šali. Međutim, pred samu zoru, gle čuda, rezbarija je misteriozno isčeznula, iako ni okom nije trepnuo. Jedva je dočekao da se predvečer djeca vrate u selo, a kad u njihovim rukama ugleda istu onu rezbariju, zatraži da ga sutra povedu sa sobom. Čuli sve to i roditelji djece, pa eto i njih. Na istom onom mjestu u šumi sve ih je čekala čudesna slika o kojoj su djeca i svećenik pripovjedali. Svima je bilo jasno da im Majka Božja tako poručuje kako baš na tome mjestu trebaju podići njenu crkvu. Samo je svećenik bio sumnjičav, gunđajući kako je mjesto zaklonjeno šumom, da je neravno, da se buduća crkva ne bi vidjela iz doline, da do mjesta nema puta. Jednom rječju, mjesto je nepogodno za gradnju Gospine crkve.
Ipak, na navaljivanje župljana, izvijesti biskupa o neobičnom događaju. Biskup uputi u Krasno svoje pomoćnike, koji temeljito proučiše izrezbarenu sliku, pregledaše mjesto njenog pronalaska i uzeše u zapisnik svjedočenja djece i svećenika. Kad je biskup sagledao sve činjenice donese odluku da se u Krasnom, na mjestu nalazišta, podigne crkva sv. Marije, koju narod odmah, iz milja, nazva Svetišće Matere Božje iz Krasnega.