Gospićko-senjska biskupija čeka tko će biti novi, treći Biskup. Nominiranje i imenovanje biskupa u Katoličkoj Crkvi značajno utječe na život i službe katolika u gotovo svakome segmentu Crke. Unatoč toj velikoj aktivnosti i milijunima katolika diljem zemlje na koje utječu te promjene, proces imenovanja tih novih pastira na njihove nove katedre mnogima ostaje uglavnom nepoznat, ili barem nejasan. Zato bolje pogledajmo složeni proces koji počinje od potreba mjesne biskupije, a dolazi sve do papina radnoga stola.
Odabir biskupa u povijesti
Prije nego što pogledamo današnji proces, važno je shvatiti da se kroz dva tisućljeća povijesti Crkve proces odabira biskupa uvelike promijenio. Biskupi su nasljednici apostola. Kako je broj apostola opadao – često zbog njihova mučeništva – njihovi bi najbliži suradnici bili izabirani i imenovani da ispune njihovu ulogu u zajednici.
U vremenu crkvenih otaca bilo je uobičajeno da kler biskupije izabere svojega biskupa. Postoji jedan primjer toga koji se događa i danas – naime, kada Kardinalski kolegij (stariji kler rimske katedre) izabere novoga rimskoga biskupa – novoga Papu. U nekim slučajevima povijesni su dokazi pokazali da je biskupe izabrao narod biskupije. Događale su se mnoge situacije u srednjem vijeku kada je država zahtijevala pravo biranja biskupa, što je u nekim slučajevima uzrokovalo da je biskupska služba postala u svojoj naravi više političkom nego pastoralnom. Neke zemlje i danas zadržavaju povlastice da ih se konzultira o biskupima nominiranima na njihovome teritoriju.
Odabir biskupa
Sadašnji proces odabira biskupa obično počinje na mjesnoj razini. Svaka biskupija dio je veće skupine – većih teritorija, koje nazivamo metropolitanskim provincijama, od kojih svaka ima svojega nadbiskupa.
Proces se konačno približava kraju onda kada se predstojnik Kongregacije za biskupe privatno sastane s Papom. Tijekom toga sastanka on predstavlja „ternu”, izloženu određenim redoslijedom, s odabirom Kongregacije na vrhu. U ovoj završnoj fazi Papa može učiniti jednu od četiri stvari: može se složiti s prijedlogom Kongregacije, izabrati nekoga drugoga kandidata s popisa, zatražiti da se sastavi nova „terna”, ili, što je još neuobičajenije, može izabrati svojega kandidata.
Unutar nekoliko dana Papa svoju odluku podastire Kongregaciji. Kada je nuncij informiran, nominiranoga kandidata kontaktira nuncij i daje mu mogućnost da prihvati imenovanje. Nominirani kandidati mogu odbiti biskupsku službu, ali to je rijetko, i mora postojati veoma dobar razlog.
Kada je odgovor potvrdan, nuncij se dogovara sa Svetom Stolicom oko datuma objave imenovanja. Postoji obično razdoblje od dva do četiri tjedna prije javne objave. Tijekom toga razdoblja, novoizabranome biskupu nije dopušteno razgovarati o svojemu imenovanju.
PROCES TRAJE I DO GODINU DANA
Čitav proces nominiranja i imenovanja biskupa obično traje između šest mjeseci i godine dana od datuma kada je biskupska stolica ostala prazna zbog iznenadne ostavke, smrti ili premještaja biskupa, ili kada je zatražen pomoćni biskup. U slučaju da je biskup dostignuo dob umirovljenja, proces odabira često će se dogoditi prije nego što se prihvati umirovljenje biskupa na odlasku. Prema crkvenome zakonu, novoizabrani biskupi moraju biti zaređeni unutar tri mjeseca od svoje nominacije.
Konferencija za novinare: Biskupija obično održi konferenciju za novinare na dan imenovanja novoga biskupa. Tada se odgovara na pitanja medija i predstavlja se novoimenovani biskup. Budući biskupi smiju nositi naročiti križ, zvan pektoral, čim ih se nominira, kao i biskupsku reverendu s grimiznim rubom i ljubičastizucchetto, ili kapicu.
Grb: Svaki ga biskup osmišlja uključujući u njega simbole, boje i oblike koji predstavljaju značajne događaje, osobe ili mjesta u biskupovome životu. Crkvena heraldika čvrsto se drži tradicije, i ona je regulirani sustav samoidentifikacije što ga je Crkva preuzela od srednjovjekovnoga društva.
Geslo: Inače ga se izabire iz nekoga svetopisamskoga teksta, iako to nije nužno. Svaki biskup bira citat ili sintagmu kojom opisuje sebe ili svoju službu, ili mu služi kao nadahnuće i smjernica za istu. Biskupsko geslo obično se uključuje u njegov grb.
Simboli službe: Svaki biskup obično osmišljava svoj prsten i pastirski štap za svoju upotrebu, iako ih ponekad primi od bivšega biskupa, koji mu je možda bio prijatelj i mentor. Također odabire ruho koje će nositi pri svojemu ređenju, uključujući mitru (biskupski šešir) za tu prigodu.
