Martina Tomaić – pjesnička nada iz Lipovlja

Martina Tomaić rođena je u 2003. godine u Gospiću. Osnovnu školu završila je u Švici, a srednju školu u Otočcu te stekla zvanje šumarskog tehničara. Daljnje školovanje nastavila je u Rijeci. Amaterski se bavi crtanjem i slikanjem za čije zanimanje i sklonost pokazuje od ranog djetinjstva. Hobi joj je pisanje kojim se intenzivnije bavi od 2020. godine od sudjelovanja na literarnim natječajima srednje škole. Živi s bratom i roditeljima u Lipovlju. Martina je veoma vrijedna, draga i topla djevojka. Ima razvijen osjećaj empatije i u suradnji s drugima vrlo je pristupačna i svojim primjerom djeluje pozitivno na druge. Prihvaća tuđe mišljenje, a svojim primjerom, pozitivno djeluje na druge. Martina je bivša učenica Područne škole  Švica i jako smo ponosni što je bila naša učenica. Nadamo se da će ostvariti sve svoje želje u obrazovanju i životu općenito. Ponosno možemo reći da će se njeno ime naći jednog dana u časopisima. Pred njom su velika postignuća i uspjesi!

Martina je napisala priču: Nije uvijek sve onako kako se čini i ta je priča uvrštena među najljepše priče Domovinskog rata iz pera srednjoškolaca. Knjiga je izdana 2022. godine!

Čestitam Martini i roditeljima na svim do sada postignutim uspjesima!

Nije uvijek sve onako kako se čini

Idemo, idemo, brže!“ iznenada se začuo prodoran, pomalo agresivan, glas zapovjednika

Ivića. Svi su se vojnici žurno počeli spremati, osim Ivana koji je nevoljko ustao iz kreveta

(ako se stara vreća za spavanje uopće može usporediti s pravim krevetom) i počeo oblačiti

prašnjavu odoru. Nitko mu ništa nije govorio, pa čak ni zapovjednik, jer su znali da ga je,

nakon smrti oca, jako pogodio gubitak najboljeg prijatelja.

Ivan je bio dvadesetpetogodišnji hrvatski dragovoljac iz Rijeke koji se, nakon očeve smrti, odlučio

boriti za svoju domovinu. U Vukovar je došao na samom početku rata, nešto više od

mjesec dana prije pada grada. Na samom dolasku upoznao je starijeg kolegu Josipa s nešto

više vojnog iskustva. U samo mjesec dana Ivan i Josip postali su dobri kao da se poznaju

cijeli život. Dijelili su ljubav prema istim stvarima, imali su slično djetinjstvo, a činilo se

da su imali i istu sudbinu. Josip je bio pet godina stariji od Ivana, a u Vukovar je došao tri

tjedna prije njega. Vraški je hrabar bio taj Josip, zvan Joja, prepoznatljiv po smeđem brku i

ćelavoj glavi. U grad u kojem se ratuje došao je iz malog ličkog grada Otočca. U samom su

ga središtu grada ubili kao i mnoge u to vrijeme; mnoge očeve, mnogu braću, mnoge

sinove koji su se nesebično došli boriti za svoju zemlju. Neopisiv je trenutak kada su ga

pronašli mrtvog, u lokvi tamnocrvene krvi, s puškom u ruci i privjeskom oko vrata koji mu

je poklonila njegova majka. Ivanu nisu ni dopustili da ga vidi jer su znali da bi ga to jako

povrijedilo.

Bilo je vrijeme za polazak. Većina grada već je bila osvojena. Jedini im je izbor bio bijeg i

borba za vlastiti život. Iako se Ivan nije slagao s tom idejom, nije se previše ni bunio. Cilj

im je bio bijeg kroz polje kako bi došli do svog naroda gdje će im biti pružena pomoć. No,

ni to im nije baš pošlo za rukom. Naime, polje je bilo prepuno mina. Kao vođa naroda, da

bi se pokazao kao dobar zapovjednik, Ivić je odlučio krenuti prvi. „Čekajte, ja ću ići prvi!“

odjednom se začuo dublji glas srednjedobna muškarca. Bio je to Ivan. Mislio je ako već

netko mora umrijeti, onda je bolje da to bude on. Zapovjednik je, tužnim izrazom lica,

pristao na njegov prijedlog samo zato što je znao koliko je tvrdoglav i da neće lako odustati

od svog nauma. Smatrao je da se Ivan kažnjava za Josipovu smrt i da želi otići s ovog

svijeta k svom najboljem prijatelju.

„Ivane, Ivane!“ začuli su se glasni uzvici. Odjednom je nastala panika. Podignuo se veliki

gusti oblak prašine, dok su komadići zemlje letjeli na sve strane. Djeca su počela vrištati, a

žene plakati grleći svoju preplašenu djecu. Nakon što se prašina spustila nekoliko je

vojnika otišlo pogledati tijelo koje je nepomično ležalo u travi. „Živ je!“ oglasio se jedan

od vojnika. Kao da je svima, nakon te rečenice, pao ogroman kamen sa srca. Stavili su ga

na nosiljku i nastavili dalje. Iako je većinu vremena ležao u nesvijesti, u trenutcima kada je

bio pri svijesti čulo bi se samo njegovo mrmljanje o pokojnom ocu, o majci koju je ostavio

samu da strepi za njegov život i o poginulom prijatelju Josipu. No, ponestajalo je vremena

jer je Ivan sve više krvario.

Svanulo je sunčano proljetno jutro. Ivan je ispijao posljednji gutljaj crne kave na terasi

svoje žute kuće u Rijeci. U dvorištu kuće dvojica su dječaka igrala nogomet, dok im je

majka sadila cvijeće u vrtu. Baš tog dana sjalo je sunce nevjerojatnom jačinom pokazujući

oblacima svoju moć i snagu. Ivan je uzeo mali zeleni tranzistor koji je stajao na prozoru

kuće nedaleko od stola za kojim je sjedio. Stavio ga je u krilo i svojim hrapavim, pomalo

zastarjelim rukama uhvatio kotače invalidskih kolica u kojima je sjedio te se odgurnuo do

stola na terasi. Upalio ga je i nakon nekog vremena hvatanja radio-stanica začula se tiha

glazba. Bila je to pjesma koju su on i Josip slušali kao mladići u Vukovaru dok su zajedno

provodili noći na straži. Sjetio se svog nikad neprežaljenog prijatelja i pustio suzu koja mu

je pala na ruku. Ta noć činila se kao da je jučer bila; noć sa sedmog na osmi studenoga

kada je JNA ušla u samo središte grada. U naletu među brojnim žrtvama našao se i Josip,

prema Ivanovim riječima, jedan od najhrabrijih ljudi koje je on poznavao.

Nakon gotovo trideset godina sve je postalo drugačije, a opet se ništa nije promijenilo.

Sada živimo u neovisnoj Republici Hrvatskoj, nitko nas ne tlači, ali bol koju je Ivan

osjećao bila je jednaka boli kao i prije trideset godina. Doduše, danas barem s nekom

dozom zadovoljstva jer je cilj ostvaren. Nije samo Ivan osjećao tugu i bol, već i tisuće ljudi

koji su ostali bez očeva, sinova, mladih majki, nedužne djece koji su svoj život tek trebali

proživjeti. Sada je Ivan živio naizgled normalnim životom. Imao je suprugu i dvoje djece,

ali nije uvijek sve onako kako se čini jer kako će Ivan objasniti svojoj djeci što je doživio,

što su doživjeli drugi nedužni ljudi, kakve su se sve strahote događale za vrijeme rata.

Nastavio je prčkati po starom tranzistoru potiskujući bol u sebi. Djeca su se i dalje

bezbrižno igrala, a žena sadila cvijeće.

Podijelite sadržaj
Play Video
Play Video

17. Humanitarna maškarana JOTA

Udruženje obrtnika Rijeke i VJ Primorski j.d.o.o. u suradnji s Rotary klubom Rijeka ponovno organiziraju dvije najfinije humanitarne akcije u sklopu Riječkog karnevala. U subotu

Podijelite sadržaj
Play Video