Postavke
kolačića

Mirko Horvatin : “do lovinačkog pakla i nazad”

U sklopu Dana općine Lovinac 06.kolovoza general Specijalne policije iz Domovinskog rata Mirko Horvatin iznijeti će iskustva iz lovinačkog ratnog pakla do oslobodilačke Oluje. Prošle godine Horvatin je progovorio Braniteljskom portalu “do lovinačkog pakla i nazad”.

VRO “Oluja” – Mirko Horvatin (sa sunčanim naočalama) ispred PP Lovinac sa djelatnicima i suborcima koji su taj kraj branili četiri godine ranije
Kolone civila i hrvatskih branitelja, po uskim stazama, slijevale su se niz Velebit ne bi li došli na sigurno. Ostaviti svoj dom, bilo je jedino rješenje za njih oko 1300. Ostati i umrijeti, ili otići, ustvrdio je Horvatin.

Tako bi se, pomalo lirski, mogao opisati kraj rujna 1991. godine. Međutim, kraj rujna za mještane Lovinca i okolnih naselja ličio je na surovu baladu. Teško je zamisliti taj pakao, kroz koji su prošli oni, koji su planinskim stazama tražili spas, no gospodin Mirko Horvatin, tadašnji pripadnik ATJ Lučko, u razgovoru za Braniteljski.hr, pokušao je dočarati barem djelić onoga, što se događalo u srpskom okruženju punih dva mjeseca 1991. godine.  General Mladen Markač pozvao me na sastanak, gdje mi je objasnio kako je jedna skupina ljudi iz Like i to pok. Pavao RačićMile Smolčić, pok. Slavko Maduna i Josip Vrkljan kod zamjenika ministra MUP-a, gospodina Željka Tomljenovića tražila da im pošalju nekoga, tko bi im pomogao organizirati obranu na području između Gračaca i Gospića, odnosno radilo se o prostoru od nekih 350 kvadratnih kilometara, mjesta Lovinac, Sv. Rok, Ličko Cerje i ostali zaseoci, koji gravitiraju tim mjestima. Na tom području nalazila su se sela i zaseoci naseljeni pretežito hrvatskim stanovništvom te su isti bili često podvrgnuti oružanim provokacijama, od strane susjednih srpskih sela. Zapovjednik Markač upitao me je želim li pomoći tim ljudima, na što sam pristao. Također, rekao mi je da odredim dva djelatnika iz postrojbe da pođu sa mnom, a radilo se o Milanu Porobiji i Zvonku Pausiću. Odlazimo u Gospić, zajedno s predsjednikom kriznog stožera pok. Pavlom Račićem te njegovim suradnicima pok. Slavkom Madunom, Milom Smolčićem i Josipom Vrkljanom s kojima sam i kasnije u tim mjesecima imao jako dobru suradnju. Nakon kratkih pregovora i dogovora s načelnikom policijske uprave, gospodinom Josipom Bucićem, donosim odluku da s još 60 pripadnika specijalne jedinice PU Ličko-senjske iz Perušića krenem prema Lovincu. S obzirom na to da je bilo ideja da uz pratnju Jugoslavenske narodne armije cestovnim pravcima dođemo do odredišta, stupljeno je u kontakt s komandantom kasarne JNA u Gospiću, pukovnikom Đorđevićem, koji nam je obećao pratnju i jamčio siguran put, međutim, nakon dolaska u Perušić i pripreme uslijedilo je tri dana čekanja, a 15-og donosimo odluku, u dogovoru sa suradnicima, da nam je ipak sigurnije pješice preko Velebita doći do Lovinca. Odlazimo u Jasenice, gdje smo uz pomoć i u dogovoru sa mještanima Jasenica i Vučipolja svu opremu stavili na njihove magarce i mule te smo krenuli putem Lipov vrh – Bukva – Golić – Sveti Rok. Na pola uspona Lipovog vrha na našu žalost stali su nam pretovareni magarci te smo ih morali rasteretiti i sami nositi opremu. Na Bukvi smo prenoćili, da bi drugi dan, oko 10 sati, došli u Sveti Rok.Situacija na terenu bila je vrlo delikatna. Rješenjem sam postavljen za zapovjednika policijske postaje u Lovincu, sa zadaćom organizacije obrane na tom području. Zanimljivo je napomenuti, da je to područje od 350 kvadratnih kilometara branilo otprilike 200 ljudi, dakle 60 pripadnika specijalne policije, 20-ak pripadnika djelatnih policajaca iz postaje u Lovincu te pripadnici Narodne zaštite, koje smo mobilizirali u pričuvu, kasnije nam je poslana u pomoć i postrojba „Mosor“, s Policijske akademije iz Zagreba, jačine jedne satnije, s oko 100 ljudi pod zapovjedništvom Ante Sladića, Bože Mihaljevića i pok. Josipa Varge, kao i dragovoljci. Jako veliki problem bio je organizirati obranu na tako velikom području pa sam obranu organizirao po dominantnim kotama, koje su graničile s područjima pod kontrolom pobunjenih Srba. U cijelu se organizaciju obrane aktivno, iz Svetog Roka, uključio Josip Vrkljan zvani ”Jotan”, kao i ostali zapovjednici vodova, koje sam kasnije, u dogovoru sa Pavlom Račićem, odredio po mjesnim zajednicama, na prostoru koji smo branili. Nadalje, logistika nam je bila jako veliki problem, no zaista moram pohvaliti sve mještane s kojima smo zaista funkcionirali, uvjetno rečeno, kao švicarski sat. Da stvar bude kompliciranija, na našem području podno Velebita, nalazila se i vojarna Krivalj, centralno skladište 5. vojne oblasti, što nam je zadavalo dodatne probleme, kao i manja vojarna Matres u Sv. Roku, gdje je bilo manje skladište, benzinska pumpa JNA i stanovi oficira. Krajem srpnja, počeli su intenzivni napadi na naše položaje, a najgore je tek slijedilo.

Tako je, tu je stvarno bilo svega, svakodnevna granatiranja, pješački napadi, sitne čarke i nadmudrivanja. Nismo im nikada ostajali dužni, no oni su nas svakim danom tukli sve jače. Čak su na nas poslali i oklopni vlak ”Munja”, no nekako smo im svaki napad uspjeli suzbiti. Međutim, nismo ni mi prolazili bez žrtava. U tom vremenu poginulo mi je osam pripadnika i jedna civilna osoba, a vjerujte mi da nema goreg osjećaja, nego kada pogine netko pod vašim zapovjedništvom. U planu smo imali osigurati vezu starom cestom preko Velebita s Maslenicom i o tome smo vodili pregovore. Sve u svemu, sve je to nekako, koliko-toliko bilo podnošljivo, sve do pada Maslenice. To je bio veliki udarac za nas u Lovincu, jer nam je u Jasenicama u školi bilo skladište, iz kojeg smo namirnicama i materijalom snabdijevali cijeli kraj. Padom Maslenice, pale su i Jasenice i tada sam shvatio da su nam dani odbrojani, ustvrdio je Horvatin.

EGZODUS PREKO VELEBITA

Nakon pada Jasenica, svjestan težine situacije i potpunog okruženja, zapovjedio sam da narod bude spreman na evakuaciju. Shvatio sam da nam nema pomoći, iako je jednom prilikom pokojni Tomislav Merčep nastojao izvršiti proboj od Gospića. Još mi je preko motorole tada rekao: Prijatelju, držite se! Ja idem i tanjuram! Dani su prolazili, no, pomoć nažalost nije došla, da bih od zamjenika ministra gosp. Željka Tomljenovića, saznao da obećane pomoći u dodatnom ljudstvu nema. U tom vremenu od pada Jasenica do 24. rujna 1991. godine, tukli smo se i dan i noć s kninskim korpusom i četnicima. Na čitavo područje dnevno je padalo preko 5000 granata, uz napade sa zemlje i zraka. S obzirom da smo narod evakuirali na područje zaseoka Bucića podno Velebita, odande je krenuo egzodus. Jednostavno, s municijom bili smo pri kraju. Svi smo ostali na jednom okviru i nakon razgovora sa Zagrebom te kratkog dogovora sa suradnicima, zapovjedio sam da idemo preko Velebita na sigurno. Još jednom, poslao sam djelatnike da obiđu sav prostor, sjeo u svoj Golf te obišao prostor, koji više nije bio pod našom kontrolom, s obzirom da sam ljude povukao s prvih linija. Htio sam se uvjeriti da su svi civili na sigurnom, no ipak zatekli smo dio ljudi koji nije htio napustiti svoje domove. Gledajte, bilo je raznih razloga, zašto ti ljudi nisu htjeli u proboj. Nisam mogao utjecati na odluke tih ljudi, što si i dan-danas ponekad ne mogu oprostiti, jer prilikom ulaska JNA i četnika na nebranjeni prostor ubijeno je i masakrirano trideset i sedam starih i nemoćnih žitelja tih mjesta. Vratio sam se među narod u Bucićima i krećemo prema Velebitu, prema Malom Alanu, gdje smo i prenoćili. Drugo jutro, okupili smo narod, dakle radilo se o brojci od oko 1300 ljudi, održali smo govor, prvo je govorio Jotan, zatim ja. S obzirom da je među nama bilo ljudi koji su znali te puteve preko Velebita, tako se oformilo tri pravca. Jedan pravac oslanjao se na Mali Alan – Liščane bunare – Bukvu – Ivine Vodice – Paklenica – Starigrad, drugi pravac Malo Libinje – Veliko Libinje – Mala Paklenica i treći pravac, u kojem sam bio ja, Golić – Veliko Libinje – Malo Libinje –Kneževići – Seline.  Ako izuzmemo psihički i fizički napor, emocionalno, bio sam slomljen. Tragediju tih ljudi gledao sam kao svoj poraz – jedini poraz u mojoj karijeri. Na putu na sigurno čak mi je došlo da dignem ruku na sebe, međutim, od tog čina odagnao me je dida Pajo, koji me vidio gdje sjedim na kamenu i pitao imam li zavoj, jer supruga mu je pala i rasjekla glavu na kamenu. Nezamislivo, ali to me je podsjetilo da svoju zadaću moram izvršiti do kraja. Nakon dolaska na sigurno, organizirali smo pomoć zaostalima na Velebitu te sam se zaputio prema Gospiću, gdje sam podnio prijavak načelniku Policijske uprave i zapovjedniku vojne postrojbe „Vukova“ o situaciji na terenu.

Podijelite sadržaj
Play Video

Brlog nad Gackom

Kada pomislimo na putovanja, često nam na pamet padaju veliki i poznati gradovi. Međutim, pravi šarm putovanja leži u malim slikovitim selima. Turistima su sve

Podijelite sadržaj
Play Video