U jesen 1919.g. upisao se na Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, ali ubrzo napušta studij da se posveti poljoprivredi u rodnom selu. U isto se vrijeme aktivira u redovima katoličke mladeži. Po želji svoga oca neko vrijeme razmišlja o ženidbi.
U ljeto 1924. godine napokon se odlučuje za svećeničko zvanje. U jesen ga nadbiskup Antun Bauer šalje u rimski kolegijum Germanicum-Hungaricum, te od 1924. do 1931.g. studira u Papinskom sveučilištu Gregoriani. Zaređen je za svećenika u Rimu, 26. listopada 1930. godine.
Svoju Prvu mladu Misu slavio je u crkvi Santa Maria Maggiore, a uz njega je mladi kolega i poslije njegov nasljednik na zagrebačkoj nadbiskupskoj katedri i prefekt Kongregacije za nauk vjere, kardinal Franjo Seper. U srpnju 1931.g. kao dvostruki laureat iz filozofije i teologije, vraća se u domovinu. U punom je jeku u tadašnjoj Jugoslaviji vojna diktatura, uz osobito nastojanje vlasti, da oslabi Katoličku Crkvu.
Papa Pio XI. imenuje ga 28. svibnja 1934.g. nadbiskupom koadjutorom s pravom nasljedstva. Bio je tada najmladji biskup na svijetu s 36 godina, i nepune 4 godine svećeništva. Na Ivanje, 24. lipnja 1934.g., zaređen je za biskupa u zagrebačkoj katedrali. Nadbiskup ga odmah uključuje u najintenzivniji pastoral prostrane nadbiskupije.
Nakon smrti zagrebackog nadbiskupa Bauera 7. prosinca 1937.g., preuzima izravnu upravu zagrebačke nadbiskupije, a uskoro i predsjedništvo tadašnje Biskupske konferencije Jugoslavije. Kao pastir Crkve nastoji se sto češće izravno susretati s klerom i vjernicima diljem nadbiskupije. Promiče svestranu duhovnu obnovu, osobito Euharistijsku i Marijansku pobožnost.
U Brezovici osniva prvi Karmel u Hrvatskoj. Sa svim hrvatskim biskupima zauzeto planira proslavu 1300. obljetnice veza Hrvata sa Svetom Stolicom (641.-1941.), što je zbog rata odgođeno, sve do proslave na Mariji Bistrici 1984. godine.
Za vrijeme II. svjetskog rata, nakon njemačke okupacije Jugoslavije uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatska oslonjena na sile osovine. Alojzije se u to vrijeme ne veze ni uz koju političku stranku ili pokret. Dosljedan je u svom rodoljublju, ali nadasve vjeran pastirskom poslanju. Sa svom slobodom i neustrašivošću javno osuđuje rasna, ideološka i politička progonstva. I u javnim nastupima i u tolikim pismenim interventima, hrabro zahtijeva poštivanje svake osobe, bez razlike rase, narodnosti, vjere, spola i dobi.
Spašavao je progonjene Židove, Srbe, Rome, Slovence, Poljake, kao i Hrvate komuniste. Već u prvim mjesecima nakon osnutka Hrvatske Države hitno intervenira i poručuje:
“Po katoličkom moralu nikada nije dozvoljeno ubijati taoca za krivce, koje su drugi počinili.” A 25. listopada 1942., u Zagrebačkoj katedrali izjavljuje: “Svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji imade pravo na život dostojan čovjeka, i postupak dostojan čovjeka. Protivio se nasilnim vjerskim prijelazima, a kad ih nije mogao spriječiti, daje kleru povjerljivu instrukciju: da one koji zatraže prijelaz – da bi taj način spasili život – prime u Katoličku Crkvu bez ikakvih uvjeta, jer ‘kad prođe ovo vrijeme ludila i divljaštva, ostat će u našoj Crkvi oni koji budu konvertirali zbog uvjerenja, dok će se ostali, kada opasnost prođe, vratiti u svoju‘.
Nakon završetka II. svjetskog rata u Hrvatskoj je, kao i u čitavoj Jugoslaviji, vlast preuzela Komunistička partija zadojena boljševičkom ideologijom, osobito militarnim ateizmom. Nadbiskup Stepinac bio je već 17. svibnja 1945.g. uhićen, a u zatvoru je prebivao do 3. lipnja. Već sutradan 4. lipnja, sam ga je Tito u Zagrebu pozvao na razgovor. Iz tog razgovora, a osobito iz razgovora sto ga je dva dana ranije Tito vodio s predstavnicima katoličkoga klera u Zagrebu bilo je jasno da novi režim hoće “Narodnu Crkvu”, neovisnu o Svetoj Stolici. To je za Alojzija značilo, dirnuti u srce katoličkoga jedinstva. Ubrzo se pokazalo da je na djelu planirani žestoki progon Crkve, koji se okomio ne samo na biskupe i svećenike nego i na vjernike.
Razmahala se neviđena medijska kampanja protiv Crkve, posebno protiv nadbiskupa Stepinca. Ta će kampanja potrajati s različitim intenzitetom, sve do povijesnog silaska komunizma s europske političke scene.
Nakon sve zescih pogrda i napada na njegovu osobu, ponovno je uhićen 18. rujna 1946.g., te je 30. rujna izveden pred montirani politički sudski proces. Znamenit je njegov govor pred sudom 3. listopada, koji nije samo obrana, nego optužnica nepravednog suda i vjeroispovjesti za koje je Svetinje, on spreman položiti i život. Na temelju lažnih svjedočanstava, čak i krivotvorenih dokumenata, nevin je osuđen 11. listopada 1946., na 16 godina zatvora i prisilnog rada, te daljnjih 5 godina lišenja svih građanskih prava. 19. listopada 1946., odveden je na izdržavanje kazne u kazneno-popravni dom u Lepoglavu, gdje je bio do 5. prosinca 1951. godine.
Bilo mu je doduše dopušteno slavljenje Mise i čitanje teoloških knjiga, ali je držan u potpunoj izolaciji, podvrgnut trajnim ponižavanjima i stresovima, a po svoj prilici i trovanju, sto je uvelike narušavalo njegovo zdravlje. Po svjedocima u procesu za beatifikaciju bio je na popisu zatočenika osuđenih na likvidaciju. Nakon 1864 dana provedenih u lepoglavskom zatvoru, 5. prosinca 1951.g., bio je premješten na izdržavanje preostalog dijela kazne u internaciju u rodni Krašić.
U zatočeništvu, 12. siječnja 1953.g., imenuje ga kardinalom papa Pio XII., na sto su vlasti prekinule sve diplomatske odnose sa Svetom Stolicom. Alojzije nije mogao u Rim po kardinalski grimiz, a po smrti pape Pija XI. ni u konklave, jer nije bio siguran da će se moći vratiti u domovinu, a želio je po svaku cijenu ostati sa svojim hrvatskim ispaćenim narodom.
U zatočeništvu, i dalje strogo izoliran, razvija apostolat pisanja. Napisao je na tisuće stranica propovijedi i drugih duhovnih sastavaka. Uputio je mnogim biskupima, svećenicima i vjernicima vise od 5. 000 pisama, od kojih je sačuvano oko 700. U pismima, kao čovjek žive vjere i nepokolebljive nade, te potpunoga predanju Bogu, naslovnike hrabri, tješi i potiče, osobito na ustrajnost u vjeri i u crkvenom jedinstvu. I u tim pismima, kao i na suđenju, i u cijelom zatočeništvu pokazuje iskrenu ljubav i prema onim osobama koje su ga progonile i nepravedno optuživale. Molitva za neprijatelje i praštanje svima, stalna je tema njegovih izjava i pisama, kao i triju oporuka.
Od proljeća 1953.g. kobno su se razvijale, već od Lepoglave, “policitemia rubra vera”, tromboza nogu i bronhijalni katar. Bio je potreban sustavne bolničke njege, premda su liječnici, strogo kontrolirani od režima, činili sve sto su mogli. Odbijao je svaku povlasticu liječenja koja bi mogla značiti da je pokleknuo pred nepravednim sucima i pred režimom, te tako pokolebati kler i druge ljude u vjerničkoj izdržljivosti. Tako su sve tezi bolovi postali dio njegova zatočeničkog života, ali je on to strpljivo podnosio sve do smrti.
Blaženi Alojzije Stepinac umro je 10. veljače 1960. godine, još za vrijeme izdržavanja nepravedne kazne. Umro je kako se to u mučeničkom rječniku kaže “ex aerumnis carceris” – od “zatvorskih tegoba”, ali moleći za progonitelje i s Gospodinovim riječima na usnama: “Oce, budi volja Tvoja!” Njegov krepostan život i mučeničku smrt Božji je narod prepoznao i častio već za života, a osobito nakon smrti, unatoč komunističkim zabranama i progonima.
Sahranjen je u Zagrebačkoj katedrali. Njegov je grob neprekidne molitve i izvor milosti.
Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 3. listopada 1998.g. u hrvatskom nacionalnim marijanskom svetištu u Mariji Bistrici. Mjestu, u kojem je nas kardinal Alojzije za života i pastoralnog rada, ostavio svoje srce svojoj Majci Mariji, Kraljici Neba i zemlje.
IME je franačkog porijekla i znači: SLAVAN U BITKI.
ZAŠTITNIK je: PROGONJENIH, ZATVORENIKA, BOLESNIKA.
ZAŠTITNIK je: grada ZAGREBA i cijele HRVATSKE
