Jesensko pismo
Prošla je berba, milo moje srce,
I nema na trsju grozdova.
Na lozama se lišće trese kao ruke staraca.
Boje se u zemlju vraćaju,
Boje se tope, i nestaju.
Nema više radosnog zalaženja sunca
Za plave planine.
Nema zlatnog neba.
Jesen je kolibu sagradila u bregovima našim.
Srebrno grlo tvoje
Neće odzvanjati više zelenim dolinama,
Niti će oči tvoje gledati blistavilo boja
Na nebu i na zemlji.
Jesen je pokopala svijetle boje:
Vinogradi i šume plaču
U tamnomu lišću.
(Dragutin Tadijanović – “Jesensko pismo”)
Dragutin Tadijanović je jedan od najomiljeniji hrvatskih pjesnika koji je svojim radom obilježio 20. stoljeće. Za svog života objavio je više od 500 pjesama u 40-ak zbiraka, a najpoznatije su: “Dani djetinjstva”, “Pjesme”, “Srebrne svirale”, “More u meni”, “Sunce nad oranicama”. Ostavio je iza sebe pjesme koje će živjeti s budućim naraštajima.
