Kamo su nestale prave ličke zime ?
Ako je ovaj naslov pitanje , onda je upitnik na mjestu . No , odmah se postavlja cijela hrpa drugih pitanja : Što je ili tko Lika ? , Što je to lička zima ? , Što je uopće zima ? Što to nestaje ? , Kuda nešto u nestajanju odlazi ? … ! Eto problema kako odgovoriti na samo jedno od tih pitanja ili možda na sva navedena , pa onda i na pitanje postavljeno u Naslovu ! Odgovaranje je već pravo filozofiranje koje će samo otvoriti nova pitanja , pogotovo ono : Što je vrijeme ? , Koje vrijeme ? i Kada je vrijeme ? . Time ću se samo zaplesti ” ko pile u kučine”, kako kaže stari narod , i neću moći dati bilo kakav smislen odgovor i razočarati ću čitaoca , koji će posumnjati u moje sposobnosti da dam zadovoljštinu njegovom očekivanju prema meni koji odgovor trebam dati . Pogotovo ako me osobno poznaje . E , zato ništa od filozofiranja , jer bi tada trebalo mnogo još kartica teksta da baš ništa ne uspijem kazati o naslovljenoj TEMI , ni njemu ni sebi .
” Lička zima” je za ljude koji su živjeli ili žive na prostoru koji se naziva Lika , bez odrednica granica toga prostora ,koje su i tako i tako vrlo lelujave , ono što se dogadja u vrijeme izmedju zimskog suncostaja i proljetne ravnodnevnice , pa ,možda i u malo pomaknutim granicama intervala i prije i poslije tih medjaša .To je sve ono što inače nazivamo podneblje toga kraja ili nešto uže , klima i mala klima ( mikroklima , da pojasnim ) . Da ne ulazim u te pojmove pobliže koje su umni ljudi podrobnije odredili , to su ukratko “vremenske prilike” ! Toplina , hladnoća , para , oblak , strujanje zraka , vjetar i vjetrina i vjetrić , led , lednice , poledica , snijeg , inje , rosa , kiša , kišurina , kišica , ili ono narodsko “vragovi se žene” , “milina od vrimena ” , “pasja vrućina” , “kijamet” i slično . Nisam se mogao svega sjetiti , ali morate mi to oprostiti , jer toga se ne sjećaju niti najstariji “ličani” , ma tko oni bili ! No stvorilo se neko sjećanje koje , eto konačno i toga , nazvasmo “Lička zima ” kao skup svih pojavnosti tih činioca i njihovog utjecaja na čovjeka koji je tu živio ili živi ili je o tome slušao od drugih ljudi ili , možda , čitao kao što se čita i ovo pisanije ! To je postao neki pomalo mističan “brend” , da budem i malo “moderan” koji ujedno i plaši i oduševljava .
Glavne odrednice toga “brenda” bile su vrlo slične u nekim podrobnostima drugom jednom “brendu ” sa mnogo , mnogo većeg prostora , “sibirskoj zimi” , no o tome sada neću ništa reći , daleko bi nas odvelo ! Velika snježina koja dugo pokriv tlo ili se često obnavlja , “kija” i “vije” “kao iz rukavice”, jedno je od tih “čudesa ličke zime ” , ma što o tome mislili . Kad je nema nema ni zime ! Kad snijeg pokrije “badžu” ili barem , nadstrešnice na kući i staji , e onda je to pravi lički snijeg . Ili ako tri mjeseca ne vidjesmo zemlju po kojoj hodamo , osim u prtini, te ako dan za danom mekani bijeli kristali smrzute vode padaju tiho ili burno na polja , šume ili kuće , upijajući sve oštre zvukove kao pernati jastuci naše uzdahe i snove , eto još jednog svojstva prave ličke zime .Kada nam snijed pucketa pod nogama i bjelina zaslijepljuje do bola , eto to je zima . Kada malo otopli , pa noćna hladnoća napravi poledicu koja blista kao dragulj na površini toga snijega i reže opanke kao nož , a kravu spriječava da se dokopa gutljaja vode na izvoru da utaži žeđ , eto još jedne “karakteristike” toga pojma . Možda tu pripada i debeli sloj leda na svakoj površini smirene vode , osim blizu izvora , po kome može šetati ili klizati živo kopneno biće kao po A1 , pa možda i voziti , barem , dvokolicu , još je jedno čudo te zime ! Ribe se guše pod tim ledom bez dovoljno kisika dok ih ne spasi promjena vodostaja i lomljenje leda kao na rubovima Rossove barijere tamo negdje daleko na jugu ! Uz to idu i kiše , ledene ili smrznute , crne i bijele i još mnogo toga što je odredilo i načine života ljudi pod tim nebom : mnogo potrebe za grijanjem , bilo sebe ili svoje stoke , izgradnju mjesta u kojima će boraviti , njihov način gradnje , gdje će do pitke vode i kako , a da ne govorimo o hrani .
Baš ta hrana , njen način pribavljanja , priprave i konzumacije isto tako značajno odredjuje pojam “lička zima” i to prava lička zima za koju sada , vrlo emotivno i nostalgično pitamo kamo je nestala . Ta hrana obuhvaća i onu za stoku i druga živa bića koja žive u zajednici sa nama ili uz nas . To je spremljeno sijeno i slama u stogovima i puni podrumi repe ili krumpira , zrna raznih biljaka u kašunima . Miris kuhanog zelja i mesa je , posebno kiselog uz krumpire , možda i najznačajniji medju njima , uz kolinje ili , kako se to u Lici uvijek govorilo , posik za zimnicu . Pazite tu je ta riječ “zimnica” koja upravo proizlazi iz riječi zima .Krumpiri su poseban lički zafrk , jer nisu nikako lički , oni su ušli tiho u svitu tih namirnica tek u 18. stoljeću kao puka potreba za austrijsku vojsku i njenu prehranu , a podariše nam ih “stranci” , tudjini po svemu na tom prostoru ličkom . Rekoh “zafrk” jer smo brzo zaboravili i pir i proso i repu koji postadoše “moderni” durum , jer oni su bili izdašniji i bolje “pokrivali” potrebe te “strašne” ličke zime ! Danas se malo tko sjeća heljdinoga kruha ili prosene palente , radi još jednog gosta novijeg datuma , kukuruza , a bili su spas u crnini ličke toga godišnjeg doba kada je glad bila stalan gost u ličkoj kući . Ima toga još mnogo , čak previše što nestade uz nestajanje pojma “lička zima” osim onoga prouzročenog promjenama termodinamičnih procesa u tom ” tankom sloju plina ” što ga zovemo zrak u ovoj našoj jezerskoj kotlini zatvorenoj nevisokim brdima , ali sa svih strana , koju čine Lika , Krbava i Gacka sa mnogo manjih ujezerenih udubljenja unutar njenih granica . Taj plin se kovitla unutar njih ili pri dolasku i odlasku iz njih i tako sprema i kraji strašne šposlijedice kao , na primjer one sniježne i vjetrovite užase na Bjelopolju ili Popini koje doslovno lede krv u žilama . Tu je i bura , buretina ili kako joj se već tepa , vjetar koji zimi čini da nam je dojam hladnoće dva puta veći nego što to pokazuje toplomjer . A tek kade se ujedine ono što pada ( kondenzacija ) sa onim što puše ( strujanje zraka ) , da te Bog samo može sačuvati , pa ni kola pomaknuti ne možeš niti disati , jer ti je nos pun bijelih hladnih kristala , a pluća jedva hvataju zrak , eto to je negdašnja ličke zima .
Konačno gdje je to milo strašilo nestalo , gdje je zima moga djetinjstva , moje mame ili djeda , gdje je danas ? Tu je samo ona , malo odmara u mojim i tvojim sjećanjima i u kolopletu termodinamike i hidrodinamike i u životnim procesima ono malo ljudi koju tu još žive . Uvjeti su daleko bolji , jer duga smrzavica koja potiče sušu , led koji okiva šume i debela snježina koja onemogućava dodire naoko su pokoreni vodovodom , prometnicom ili prometalom , a hranu dovozimo iz tko zna koje svjetske doline i nostalgično se pitamo gdje je nestalo ono što bijaše zima moga djetinjstva ili odrastanja . Taj mali prostor , malo veći od evropske države Luksemburg , ima i dalje svoju zimu , samo je ona na malom odmoru ili se možda promjenila radi nekog vira na kom se lomi što ga i mi sami proizvedosmo ili u Lici , a moža i negdje drugdje , svojom arogancijom i sljepilom kakovi već jesmo kao ljudi . Ako se “lička zima” ne vrati od tamo kuda je otišla , bit će tu uvijek njena mladja sestra koju odredjuje ta kotlina , Velebit i Plješivica sa svim onim utjecajima koji uz to idi htjeli mi to ili ne !
Kad opet ispod nekog starog snijega provire glavice visibaka ili cvijek kukurijeka , kad pronadjem , ljubicu u zaklonici medju smrznutim travkama ili jaglac na upravo odmrznutoj dvorišnoj plohi , kad me vlati suhog ljulja ili mačjeg repka budu u sjećanu , dok vire iz duboka snijega , na bogatu i mirisnu jesen , sjetit ću se uvijek “strašne ličke zime” koja je uvijek tu nježna i podatna samo eto malo odmara do prve prilike !
