Pokop ostataka 102 žrtve komunističkog zločina u Gospiću

U organizaciji grada Gospića danas će se u zajedničkoj grobnici u Gospiću na groblju Svete Marije Magdalene biti pokop ostataka 102 žrtve komunističkog zločina ekshumirane na užem području Gospića. Pokop posmrtnih ostataka je na Dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima. Pretpostavlja se da su žrtve mučki ubijene 1945/1946.godina, i nakon desetljeća znati će se gdje im je grob.

Prema dostupnim podacima u Gospiću i u njegovoj neposrednoj okolici partizani su u dvije godine, nakon ulaska u grad 4. travnja 1945., na razne načine ubili više od 3500 nevinih osoba. Žrtve su bili muškarci i žene, mladići i starci, intelektualci i seljaci, svih dobi i zanimanja, a među njima je bilo i svećenika.

Nadahnuta boljševičkim protuvjerskim naukom skojevska omladina jedne je noći g. 1945. srušila križ krajputaš kod čitaonice u gospićkoj Kaniži, kao i spomenik Spasitelju, koji su građani Gospića postavili početkom 20. stoljeća, poznat kao »križ« u gospićkoj Kaniškoj ulici. Odatle je počinjao Prnjavor (ulica koju su u doba komunizma zvali Jadranska, a danas je Ulica popa Marka Mesića). Prema broju kuća za Prnjavor vrijedi da je nakon Drugoga svjetskog rata godine 1945. bio najkrvavija gospićka ulica. Iz njezinih dvadeset i pet kuća ubijene su čak dvadeset i tri osobe, među njima najviše mladića: Tomica Smojver (iz Matićkine kuće, prve kad se Prnjavorom krene od križa), Ivan Rudelić, Milan Pejnović, Franjo Brenko, Stipe Kovačević, stari umirovljenik Gabre Šikić i njegov sin, također Gabre Šikić, te njihov zet, brijač Miro Šimunac, zatim piljar Jandre Devčić, Niko Špelić, Ante Tomljenović Markinov, zatim hrvatski zrakoplovci Luka Polić i Zdravko-Braco Pavelić, zatim braća Vladimir Vlađa i Jakov-Jaša Milković, Nikola Dorčić, braća Ivica, Josip-Jopa i Ante Šaban, braća Franjo, Zvona i Ante Naglić i Ilija Bogdanić.

Na početku Prnjavora kuću i u njoj malu trgovinu preko puta križa imao je 60-godišnji David Knežević, zvani Daša. Nije bio ni politički, ni vojnički angažiran ni prije, ni u doba NDH, ali su ga svejedno »antifašisti« s njegovom ženom Olgom i najmlađom 17-godišnjom kćerkom Davidom-Dadom zatvorili. Obolio je od tifusa u zatvoru i umro u gospićkoj bolnici. Sreća je da su njegove starije kćeri: 21-godišnja Marijana, udana Tomljenović, i 18-godišnja Ivanka-Seka otprije živjele u Zagrebu. Usputno treba spomenuti da je Marijanin muž, dipl. ing. šumarstva Stjepan Tomljenović Stevo, Cukin, iz Smiljanske ulice, u kolovozu 1947. osuđen na smrt vješanjem i u prosincu iste godine pogubljen, iako ne samo da mu nije bio dokazan nikakav zločin nego je u prvoj polovici g. 1941. neke gospićke Srbe skrio i pomogao im da odu u Srbiju. Oni su, nažalost, odbili svjedočiti u njegovu korist. Supruga Olga osuđena je na 1,5 godinu prisilnoga rada, i ona je tu kaznu odrobijala, a maloljetna kći Dada je nakon nekog vremena puštena na slobodu. Slučaj 15-godišnjeg Branka Butkovića dovoljno govori o poslijeratnome partizanskom bezumlju. Naime, u predvečerje 4. travnja 1945. partizani su u Budačkoj ulici u Gospiću uhitili Dragu Butkovića. Partizani su uhićene odmah strijeljali. Zvuči gotovo nevjerojatno, ali je u ono poratno vrijeme bilo uobičajeno izricanje dugogodišnje zatvorske kazne s prisilnim radom zbog čitanja »nepoćudnih« djela. Tako je tri mladića iz gospićke preparandije: Milana Pavelića, iz IV. tečaja, Ivana Matijevića iz III. tečaja i Martina Kovačevića iz II. tečaja »antifašistički« sud u Gospiću osudio g. 1949. na zatvor s prisilnim radom u ukupnom trajanju od 34 godine zato što su, navodno, u privatnim tajnim kružocima čitali zabranjena djela, među kojima i »Ognjište« Mile Budaka. Prvooptuženom i među njima najstarijem 18-godišnjem Paveliću sud je odredio kaznu od 17 godina zatvora, drugooptuženom Matijeviću 12 godina i trećeoptuženom Kovačeviću 5 godina.

Zaboravljeni djelić krvavoga mozaika

Kad je počeo rat, u Gospiću su otprije razbuktane strasti rezultirale krvoprolićem, komu je sada teško odgonetavati izravnog i isključivog krivca. Neodgovornih, zaslijepljenih mržnjom, gonjenih sebičnim interesima bilo je na »obje strane«, tako da su odmazda na odmazdu učinile da se krv prolijevala u Gospiću i oko njega. No, jedan se djelić toga krvavog mozaika u historiografiji ne spominje dovoljno, a i on pridonosi boljem uzročno-posljedičnom razumijevanju zla na ličkome prostoru. Stoga je dobro vratiti se malo u još raniju prošlost i podsjetiti se na neke povijesne činjenice, bez obzira što one »iskaču« iz poslijeratnoga vremenskog okvira koji je u središtu feljtona. Naime, već dan-dva nakon proglasa Nezavisne Države Hrvatske, 10. travnja 1941, prva je reagirala snažna četnička organizacija koja je za krvoproliće pripremana ranije i koja je predvođena upraviteljem bolnice u Gospiću, senatorom dr. Petrom Zecom, postala poznata po krvoprolićima nad nevinim ličkim Hrvatima. U gospićkoj okolici nadomak Smiljana poklali su nekoliko hrvatskih obitelji i popalili im kuće. Jaka i brojna četnička organizacija u Lici u razdoblju već od g. 1932. do g. 1936. počinila je brojne zločine, u kojima treba spomenuti barem neke žrtve na području cijele Like: Milka Hodak i Jure Živković iz Pazarišta, Marija Žarak iz Perušića, Nikola Čačić, Iso Abramović, Karlo i Jure Rukavina, Martin Butorac, Lovro Milinković, Kata Hodak, Luja Butorac, Ivica Murković i njegov sin Nikola, Nikola Matijević, Martin Došen, Ante Vlainić, Mate Zalović i mnogi drugi iz Gospića i njegove okolice: iz Brušana, Rizvanuše, Ličkog Novog, Trnovca, Jadovnog, Debelog Brda, Bogdanića, Smiljana, Bužima, Žitnika, Rastoke, Klanca, Malog Polja, Perušića, Pazarišta, Lipa i iz Žabice. Nikola Miškulin, zvani Plazalica, iz Bužima pod mučenjima u tamnici je poludio, o čemu su pisale i ondašnje novine.

U vrijeme izbora 6. svibnja 1935. gospićki četnici na početku Pazariške ulice u središtu Gospića u po bijela dana počinili su masakr te su pod zaštitom žandarskih bajuneta ubili 70-godišnjega Josu Markovića iz Žitnika, kbr. 175, i 36-godišnjega Martina Starčevića, također iz Žitnika, kbr. 162, a teže i lakše ranili žitelje iz Klanca: Peru Butorca, kbr. 299, Luku Butorca, kbr. 201, Josu Lulića i Juru Lulića, oba kbr. 71, Milu Milinkovića, kbr. 21, Nikolu Milinkovića, kbr. 19, Stipu Markovića, kbr. 174, Ivana Šnarića, kbr. 328, i Ivana Župana, kbr. 134. Na pravoslavni blagdan 6. siječnja 1936. četnici na Udbini ubili su mladoga Iliju Žaju, i on počiva u gospićkom katoličkom groblju. Četnik Ivan Pejnović Pejina iz Smiljana, zvani Balijan, koji je prešao na pravoslavlje i ime promijenio u Jovu, nagovoren od četničkih glavešina dr. Zeca i pravoslavnog svećenika u Smiljanu Matije Stijačića, 9. travnja 1936. iz zasjede je ubio ondašnjega najpopularnijeg hrvatskog pučkog političara, narodnog zastupnika Karla Brkljačića Kacana, dočekavši ga blizu njegove kuće u Trnovcu nedaleko od Gospića. Gospićka četnička organizacija organizirala je 9. svibnja 1937. krvave događaje u Senju, u kojima su izgubili život mladi Gospićani: Katica Tonković, Nikola Bevandić, Marko Smolčić, Petar Frković, Tomo Nikšić, Franjo Jelača i Jakov Milinković, svi u dobi između 20 i 25 godina. Više je djevojaka i mladića lakše i teže ranjeno, od kojih su cijeloga života ostali sakati: Vlado Adžija iz Gospićkih Lipa, Zlatko Vlahinić iz Gospića i Branko Milinković iz Klanca.

Podijelite sadržaj