Ponori su selo koje se nalazi blizu grada Otočca i danas broji četrdesetak ljudi. Crkva Vaskrsenja Gospodnjeg danas nazvana Mlada Nedjelja nalazi se na početku Ponora. Crkva je prema dostupnim podatcima izgrađena 1742. godine. Pored crkve nalazi se lipa koja je posađena u vrijeme izgradnje crkve. Obujam debla lipe je oko pet metara, a lipa je zaštićeni spomenik prirode. Lipa je nekad bila zaštitnica doma, kućnog praga. Vjerovalo se da u drvetu prebiva božica ljubavi te da grančica lipe zataknuta pod krov kuće štiti ukućane od požara, zla i raznih uroka. Selo je dobilo ime po tome što se u njemu nalaze ponori u koje je uvirala voda pri visokom vodostaju Švičkog jezera.
Danas je selo prazno. Mnogi su otišli trbuhom za kruhom, a prirodni priraštaj u posljednja dva desetljeća je u stalnom padu. Pretpostavlja se da danas u ovom selu živi svega četrdesetak ljudi. Puno je napuštenih kuća i razbijenog stakla na prozorima. Bilo bi lijepo, ovo odlično selo u šumi obnoviti i urediti i vratiti mu život kakav je imao nekada davno. Mještanima Ponora najbliža je trgovina u Švici. Stanovnici, kroz tjedan provedu sami čuvajući ovce i krave na njivi, a okupe se nedjeljom i blagdanima u crkvi ili u toplini svojih domova pričaju o starim običajima i vremenima kad su sela bila puna ljudi, a dječja vika odjekivala kroz šumu i niz proplanke.
U Ponorima je postojala škola, ali je zatvorena. Jedno vrijeme djeca su išla u Područnu školu Švica, a sada uopće nema djece u Ponorima.
Na mnogim kućama se roletne podignu svega nekoliko nedjelja tijekom ljeta, a kada se stanari vrate svojem stalnom prebivalištu, ostane teška tišina. Prije su mještani organizirali zabave po selu i tako se družili i upoznavali jer nije bilo puno kafića. Svi su živjeli slično, jeli ista jela, nosili sličnu odjeću, nisu bili opterećeni materijalnim. Nije bilo bitno tko što ima, već samo kakav si čovjek. Život je bio drugačiji, usporeniji, a opet su sve stizali napraviti u danu. Djeca su se igrali skrivača i školice, izrađivali lukove, strijele i praćke, a nogomet i graničar su im bile omiljene igre. Život na selu za mnoge predstavlja povratak korijenima. To je mjesto za sklonište od nelagode koja se osjeća na ulicama gdje su beton i neboderi zamijenili drveće.
Selo je mali kutak raja za one koji traže veći osjećaj povezanosti, sporiji i manje stresan život, prostor za razmišljanje. Za mnoge je to mjesto sretnog djetinjstva, provedenog trčeći među redovima kukuruza, skupljajući grane za izradu igračaka, doživljavajući tisuće avantura u kolibama na drveću. Selo je mjesto koje nas povezuje s našim porijeklom, mjesto gdje su se naši predci rađali, živjeli i umirali okruženi poljima.
Foto: Mirjana Jakšić, Ljiljana Bogdanović
