Zidni tepih
Jedan zaboravljeni ukras svake Skelarske kuće 70-tih i 80-tih godina bio je zidni tepih. Sjećate se vjerojatno tog zidnog ukrasa koji je vladao svim kuhinjama i sobama tog doba, a redovito se postavljao iznad otomana ili kreveta i služio raznim namjenama. Vjerojatno je on značio napredak i došao nakon vremena kada su se na to isto mjesto vješale tkane šarenice. Sjećam se da je i tada u nekim kućama po selu iznad otomana bila šarenica. Oboje su služili kao neka vrsta toplotne izolacije između otomana ili postelje i hladnog zida (Da ne legneš golon guzicon na ledeni zid – rekle bi žene po selu), a služilo i za ukras. Nekada je prekrivao fleku na zidu ili popucali nabac (žbuku), a nekada je predstavljao raskoš i sklonosti domaćice koja se prepoznavala po vješto odabranom motivu i materijalu zidnog tepiha.
Ja se sićan onih nekako špagasto tkanih, malo grubljih koji su obavezno na dnu imali rese. Kasnije su bili plišani, kaj tobože malo finiji i skuplji. Ali meni su bili draži ovi iz 70-tih, prvanji kako bi rekla moja teta. Moja mama, tada već prosvijetljena seoska učiteljica nije dala da se tepih vješa po zidovima u kuhinji (mrzila je rajsnedle), ali smo zato na katu imali u svakoj sobi po jedan više svakog kreveta. U bratovoj sobi bio je postavljen bočno uz dužinu dipvog kauča (kolekcija soba Plitvice) s lakranim detaljima i nogama na štiklu. Kauč je inače pripadao kompletu namještaja za dnevni boravak, ali tada nije bilo takvih prostora u kome bi se isti smjestio, da bi se tu kako je to moj otac govorio izležavalo (da ne bi gospoda ležala!), il je soba, il je kuhinja. Namještaj se onda rasparivao i koristio po potrebi, je li pasent ili je raspar, niko nije mario, bitno da imaš di leć.
Bez obzira što je brata gušila prašina nakupljena na zidnom tepihu on je ukrašavao zid njegove sobe, i unatoč protestiranju nije postojala opcija da bi se maknuo sa zida. Motiv tog tepiha bio je lovački, mada nitko u obitelji nije imao nikakve veze s lovom, mislim da je mami bila presudna njegova dužina tako da pokrije cijeli zid uz bok kreveta. Ispod njega je bila nadžbukna utičnica, naravno na sredini zida i visio je kabl od struje za noćnu lampicu, pa je tepih uspješno skrio sve nesavršenosti zida.
E, ja sam bila povlaštena, tepih na zidu gdje smo spavale ja i teta je bio s motivom bajke o Crvenkapici. Bio je također uz duž kreveta i navodno štitio od hladnoće sa resama koje su meni bile omiljena zabava. Bože, koliko sam noći zapravo provela s Crvenkapicom, bila ljubomorna na njenu košaricu, a dolje pri dnu postelje na tepihu bio je i strašni vuk kojeg je teta, vješta šnajderica prekrila zakrpom koje je služila kao neki skriveni džep u kojem su bili krunica i molitvenik, a ja sam bila zaštićena od zle naravi vuka kojeg sam se strašila po noći. Do uzglavlja kreveta bila je kućica, stazica kojom smo ja i Crvenkapica noćima putovale i brale cvijeće. Duge zimske noći koje su ledile stakla na prozorima i vjetar koji je hučio oko kuće i dimnjaka, redovito je pomicao i firange na prozoru i to tako ritmično da sam povremeno stvarno mislila da je sve oko mene bajka. Teta bi molila ružarij svake večeri i uz njeno šaputanje i moju bujnu maštu vrlo brzo bi i zaspala. Krevet na kojem smo spavale bio je sa tri štramca i naravno na nama biljac na crveno crne kockice, pa kad legneš ne možeš se ispod njega niti okrenuti. Teta je redovito imala i termofor na dimljima, a u doba velikih snjegova išla je s nama u krevet i cigla Kikinda, prethodno ugrijana u rolu u kuhinji. A kako je godila ta toplina, skupa bi gurale stopala na zagrijanu ciglu i pretrpila bi čak i grebanje suknenih čarapa na tetinim nogama i miris zagrijane vune. Teta je znala reć ovako – E Ružo, rekal je doktor Dinko Ljubić, da ni niki od smrdeža i češanja umrl, al od studeni je. A što je tada rekal doktor a potvrdila teta bilo je amen.
Takve su slične bile sve sobe po kućama u selu, di malo bolji mebl i posteljina, di kaj novi dipovski kauč, al tephi na zidu su bili obavezni. I sad da van pravo rečen zač i kad su nestali, ne znan negdi 80-tih izašle nove mode, kredenci van, kuhinje dip nehaj unutra. I tada se izgubil i tepih, zidovi se nabacivali i ravnali pa zidni tepih skroz izgubil na cijeni i na potrebi. A i mi nekako odrasli, dobili slobode pa lipili postere salotejpon (mama je i njega mrzila jer ostavlja fleke na zidu i povlači kreč).
I druga sela su imale istu modu postavljanja zidnog tepiha samo su se tepihi drukčije zvali. Malo san se zainteresirala pa san saznala i kako su tom istom zidnom tepihu nadivala razna imena.
Tako se u Kompolju to zvalo Tepika rekal mi jedan čovik. Ankica Golikova iz Čović mi rekla da se u Prozoru on zval Nadvis, Miramare iz Čović je odrasla u Dolnjem Kosinju i tamo se zidnom tepihu divanilo Brvnarica (potvrdila mi i Mande Šopova). Baba Kaja Rajkovićka mi potvrdila da se u Dabru zval Tepih, a njezina prija Milka iz Brinja mi izdivanila da se u Brinjskome kraju tepih zval Zidnica. Jelena Mravova mi pričala da se to kod nje u Dolnjem Pazarištu zvalo Nadkrevetnjak, i više se držalo do tkanoga. Tkalo bi se sa iston mustron kaj šarenica da bude u pasentu i na krevetu i na zidu, pa nako bele jastučnice se metnedu u zglavnicu, pa koperte, ajoj divote. Nisu baš držali do paunov. Teta Kaja Tome Malčića mi rekla da se u Kuterevu zvalo Zidna tepiha. Teta Zdenka pokojnoga Ante Vrlje iz Poljicov isto potvrdila da se zvalo Tepih, a da se kod pravoslavaca zval Nadvis.
Zvala ja još naroda da ispitan kako se po drugin selima zvalo, al što ćeš vrime učinlo svoje izašlo iz glave i pozaboravljalo se.
Jedan tren razmišljanja i pogled na zid u sada tako maloj sobici u kući na Skeli podsjetio me na moje djetinjstvo, zidni tepih, Crvenkapicu, toplinu i zaboravljene detalje. Obični zidni tepih s motivom po odabiru domaćice govorio je puno o kući, o običajima o ukućanima. Točno se sjećam ko je i za drugarskoga vremena imao zidni tepih sa motivom Betlehemske štalice, e samo van neću reć. Sićan se di je bil ukočen od sape i dima pa je visil i nakrivo a pol resov otpalo i visilo kaj pasja kesa, a bome i di je bil kaj oltarić ukrašen, čist i nategnut.
Otpelja mene zidni tepih u moje ditinje doba, a ja vas svojon pričon u doba priprostoga života po selima vašega djetinjstva.
Autor: Nada Rogić, 3. prosinca 2024.