Slobodna Dalmacija u utrobi radne Like

Smiljan je, kao što svi znaju, rodno mjesto Nikole Tesle, ali to poznato naselje pored Gospića “bogato je” i vrijednim ljudima, vlasnicima obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava koji proizvode vlastitu hranu i prodaju je na kućnom pragu. Neki su specijalizirani za lički krumpir, kao što je bio nažalost nedavno preminuli Ivan Baričević koji je svoje proizvode dovozio i prodavao u Zadru, a drugi su opet poznati po mliječnim proizvodima, uzgoju stočarstva ili kao pčelari. Ono što ohrabruje je da većina OPG-ova u Lici posluje pozitivno, odnosno obitelji žive od prihoda koje sami stvaraju, što je u zadnje vrijeme još više došlo do izražaja u koronakrizi, kad se i potrošači, čini se, sve više okreću domaćoj, ekološki proizvedenoj, zdravoj hrani.
Prva nas priča vodi u OPG Miškulin, kod bračnog para Marine i Ivice.

image

Bave se stočarstvom, odnosno mljekarstvom. Drže kravice koje su ih, kako kažu, „prikovale” za kuću, jer minimalne su dvije muže, da se o ostalim poslovima i ne govori. Ali ono što nikada nismo vidjeli je ljubav kojima Marina obasipa svoje krave. Doslovno ih – ljubi! A i one nju. Takva privrženost između dobrih kravica i njihove gospodarice Marine zbilja je nešto nesvakidašnje.

– One su navikle na mene i prepoznaju me po glasu i mirisu čim priđem. Zbog vas će biti uznemirene dok se ne naviknu, one jednostavno sve osjećaju i jako su privržene. I svaka ima svoj „karakter” – kaže nam Marina dok s ljubavlju pokazuje svoje „hraniteljice”.

Otvorili su OPG 2003. godine, tada su nositelji bili djed i baka. Prije nekoliko godina prebacili su ga na sebe, a Marina 2013. ostaje nakon 18. godina rada bez posla u Ini. Negdje u to vrijeme pojavile su se mjere za uzgoj steonih junica i javila se na taj javni poziv. Prošli su i došle su im tri junice iz Austrije, tako je krenulo. Danas dva sira, sutra tri… Sad im je skoro sve rasprodano i to na kućnom pragu. Dolaze kupci od Istre do Dalmacije, sve do Dubrovnika…

– Možemo živjeti od toga, zadovoljni smo. Posla oko četiri krave simentalske pasmine ima, ali zato u punoj laktaciji dobivamo oko sto litara mlijeka dnevno, pa čak i više. Radimo domaći sir škripavac, basu (sirni namaz) i skutu, a za kupnju se potrebno prije naručiti – kaže nam Marina.

Većina stočara u Smiljanu bazirana je na sistem krava – tele. Zakupi se od države pašnjak, zaposli se čoban, jednom dnevno se blago hrani, doveze voda i krave žive vani, na otvorenom, a glavni prihod je proizvodnja i prodaja mesa. Miškulini svoje kravice čuvaju u štali i bave se proizvodnjom mlijeka. Za razliku od otkupne cijene koja iznosi nerentabilne dvije kune po litri, Miškulini proizvodnjom mliječnih proizvoda „podignu” cijenu svoga mlijeka na deset kuna po litri i to im je ključ isplativosti. Doduše, u cijenu ne uračunavaju svoj cjelodnevni rad, ali to se podrazumijeva – kažu nam.

U Smiljanu je znatno smanjen dolazak posjetitelja Memorijalnom centru Nikola Tesla zbog korone, pa su se ljudi još i više okrenuli poljoprivredi i stočarstvu, odnosno proizvodnji hrane. Jedan od mlađih mještana koji su odlučili ostati u Smiljanu i baviti se stočarstvom je Igor Jelinić, 23-godišnjak. Nositelj je OPG-a, ali i student sigurnosti i zaštite na radu u Karlovcu. Odjeven u modernu odjeću kakvu nose dvadesetogišnjaci, za Igora bi se teško moglo reći da se sasvim ozbiljno bavi uzgojem tovne junadi za meso, mliječnih krava, a odnedavno i autohtone istarske pasmine boškarina koje je nedavno nabavio. Ali izgled u ovom slučaju – vara.

image

– Uzeli smo osam mladih boškarina pa ćemo pokušati i s njihovim uzgojem ovdje u Lici da vidimo kako će to ići. U jednom OPG-u smo mama, tata i ja, a drugi OPG imaju brat sa suprugom. Imamo dosta strojeva, još nešto planiramo i nabaviti, a ono što nam nedostaje je zemljište. Imamo jako malo zemlje i to nas najviše koči. Teško je dobiti državno zemljište, potrebni su nam pašnjaci, ali i oranice za proizvodnu hrane jer je kupovina hrane za uzgoj životinja dosta skupo. Trenutno imamo 37 goveda, muških za tov 15-tak, 13 muznih krava i osam boškarina te nešto telčića. S boškarinima također namjeravamo ući u sustav prodaje teladi, za meso. Trenutno je njihov otkup siguran preko udruge u Istri. Za sad su se prilagodili za Liku sasvim dobro. Što se tiče otkupa mesa, snalazimo se, nikada nije to presigurno. Otkupna cijena junetine je oko 45 kuna, a žive vage oko 15-tak kuna plus PDV. Za sad uspijevamo od toga živjeti, prošao sam i državnu mjeru iz EU za mlade poljoprivrednika i dobio 50 tisuća eura, to mi je pomoglo da krenem s tovnim uzgojem. U toj je mjeri i nabavka svinja za uzgoj. Imam volje za rad i za sad ide dobro. Ne mislim ići iz Smiljana. Planovi su mi otvoriti mini klaonicu da mogu dobiti sam gotov finalni proizvod – razmišlja na glas Igor.

Za treću ličku priču trebali smo potegnuti do obližnjeg Lovinca, gdje se kod obitelji Sekulić skoro 40 godina proizvodi vrhunski lički med. Anđela i Ivan veterani su u tom poslu, njihov je med gust i ukusan, a dobivaju ga iz 220 košnica, raspoređenih po livadama oko obiteljske kuće. Nekad su ih vozili i na ispaše po okolnom području, u zadnje vrijeme godine su ih pritisle, pa pčele drže samo oko svog doma, međutim njihov cvjetni med je i dalje onaj pravi, lički.https://2f06791ab0ba72657ebb3fc3338d1637.safeframe.googlesyndication.com/safeframe/1-0-38/html/container.html

– Smanjit ćemo zajednicu za stotinjak košnica ove godine jer nam je sve teže raditi, iako sav med prodamo i to na kućnom pragu. Imamo stalne kupce koji godinama kupuju kod nas, a prodamo i nešto propolisa – kažu Sekulići.

image

Njihove se pčele dobro drže, ali već se duže vrijeme pčelarstvo suočava s pomorom pčela. Ivan drži da je razlog pretjerana i nekontrolirana upotreba pesticida za zaštitu bilja od čega stradavaju i – pčele. A iz azijskog dijela Rusije pedeset godina je putovao varoa, krpelj – destruktor koji također uništava pčelinje zajednice.

Lika je pogodna za pčelarstvo, ali ima svoje zakonitosti povezane s zimom. Dok su niže temperature pčele se zadržavaju u košnicama, a s toplim danima poletjet će u skupljanje hrane. Nezgodno je kad toplo vrijeme „presiječe” iznenadni mraz, jer pčela na temperaturi nižoj od 9 stupnjeva ne može preživjeti.

Kupujemo kod Sekulića med po cijeni od 60 kuna za kilogram i kušamo ga – izvrstan je. Med takve kvalitete u gradu se prodaje po cijeni i do 100 kuna. A opet, čak je i Sekulićima unatoč iskustvu teško razlikovati pravi med od patvorenog. Svakojakim smicalicama pribjegava se prodaji meda i „meda”, pa je nabavka kod provjerenih proizvođača najsigurniji način kupnje.

– Mi smo u pčelarstvu još od vremena progonstva. U Ičićima smo postavili prvih 15 društava (košnica) oko kojih sam ja radila dok je Ivan bio u vojsci. Tamo su bili organizirani tečajevi iz pčelarstva na koje sam se prijavila i dobila puno dragocjenog znanja – priča nam Anđela.

image

U to su vrijeme pčele darovanim prerađenim autobusom doveli u Lovinac, pa ih često vozili na ispašu na Velebit. Autobus više ne vozi i sad samo služi kao „kuća” za košnice. Godinama su Sekulići postali majstori pčelari koji su sudjelovali i na pčelarskim izložbama sa svojim proizvodima, a vjerni kupci redovno kod njih kupuju med jer znaju da je dobar i ljekovit.
Proljeće je i Lika se budi, ali čini se ne samo klimatološki. Mali OPG-ovi opstaju i pokazuju veću otpornost nego veće tvrtke. Kao da im niti korona ne može ništa, dapače, zdrava hrana iz Like traženija je nego ikad prije.Tunel “otopio” snijeg

– Nema sniga, a i ono što je palo ove zime malo je. To vam je tako od kad su probili Velebit tunelom Sveti Rok. Od te godine više nema onih ličkih zima na koje smo navikli. Propuh puše kroz tunel s mora pa nam otopi zimu svake godine… – šale se Ličani. Ali zbilja, već više od desetljeća zime nisu više ličke već neke osrednje…Divlja svinja

Igorov brat Petar bavi se lovom i pokazuje nam – divlju svinju koju je uspio skoro pripitomiti. „Društvo” joj pravi svinja križana s domaćom crnom. Očekuju da će dobiti još „poludivljih” potomaka koje su cijenjenje zbog mesa i pravljenja kobasica.
– prošle sam godine držao jednu divlju svinju pa mi je bila utekla s mladima. Radila je šou po selu, satrala je bašće, žito… morao sam je uspavati, uhvatiti se više nije dala – kaže Petar, piše Slobodna Dalmacija.

Podijelite sadržaj