Ulica 133. brigade
Koračam tiho ulicom slavnom,
misli me u zajedničku prošlost vode,
naviru sjećanja na one dane
kad su ulicom koračali vojnici 133. brigade.
Nastala brigada na nevinoj žrtvi,
kao i sve što čovjeku vrijedi,
ostala je čista kao pred oltarom,
gdje samo križ uspravno leđa drži.
A što da tada pognuli smo glave?!
Zar bi sada ovdje koraknula kad želim?!
Zar u zaborav je pao taj sunčani dan,
kad brigada je obranila i grad i ljude?!
Zar ostala je samo zgrada, a gdje su mi ljudi?
Gdje su mladi snovi nastali u strahu?
Koliko još pokleknuti pred križem moram,
ćuteći dan kad smo disali kao jedno.
Kuća bez ljudi, zatvor je za duše,
kradu naše dane dok otkupe slobodu,
nit one mogu van, a nit ja unutra,
pa stojimo nijemo pred praznom zgradom
133. brigade.
Sretnem draga lica ponekad još u gradu,
obuzme me uvijek i radost i tuga,
bol mi se uvijek uvuče u tijelo
kad zvono Svetog Trojstva ispraća na put slavne.
I evo me opet koračam sjetno i polako,
mada sam sama u srcu svi su sa mnom,
osmjeh mi pokrene sjećanja slavna,
pa opet koračamo skupa ulicom 133. brigade.
Autor: Nada Rogić, 5. kolovoza 2019.
