Lijepo je vrijeme obasjalo groblja i diljem Ličko senjske županije gdje dolaze rijeke ljudi staviti bukete cvijeća, paliti svijeće, pustiti suzu na vječnim počivalištima najmilijih, oni koji vječno žive. Groblja su puna cvijeća, svijeća, kao da se novi život rodio…. Svi sveti su i dani za promišljanja o životu koji se živi, a čas se može ugasiti. Kada nam otišao neko drag, ne boli smrt, već boli sve ono što ide posle. Boli praznina koja nikada neće biti popunjena. Boli nemogućnost da još nešto uradimo za njega. Bole riječi koje nismo rekli, a mogli smo. Bole suze. Bole uspomene.
Boli to što znamo da nikada više nećemo biti zajedno, što nećemo da ga vidimo i što neće da nam se javi. Boli to što će svuda da nam fali i što će uvek biti taj neko koji nedostaje…
Kada nam otišao neko drag, ne boli samo njegova smrt već i život koji je mogao još da traje a ugasio se. Bole pobjede podjednako kao porazi, uspjesi podjednako kao neuspjesi i sve se, odjednom, na trenutak, poravna, postaje besmisleno, prazno.
Kada nam je otišao neko drag, otišla je i muzika koju je slušao, ljudi koje je poznavao, snovi koje je sanjao, otišle su njegove dileme, njegove tajne, njegovi strahovi. I sve boli…
Boli kada se sjetimo da ga nema. Boli svako sjećanje na njega. Bole fotografije. Bole mjesta kojima smo prolazili. Bole riječi koje smo rekli. Bole riječi koje nismo rekli, a morali smo. Bole njegovi prijatelji. Bole njegove ljubavi. Bole svačije ljubavi kada razmišljamo o njemu. Boli sve što podsjeća na njega, svaki dijelić ovog svijeta…
Kada nam je otišao neko drag, ne boli samo bol, boli sve drugo. Boli što zauviek nestaje i što ga više nigdje neće biti, a umišljamo da će se jednom pojaviti. Boli saznanje da nikada više neće moći da se raduje, da se smije, mašta, trči, plače, voli. Boli sve ono što je mogao da uradi, a nije. Boli sve ono što je tek trebao da prođe, a nije. Boli proljeće, boli sunce, boli more, boli nebo, boli kiša.
Kada nam otišao neko drag, sve odjednom stane, zaustavi se na trenutak i podsjeti na prolaznost, na godine koje su prošle i koje će proći. Pravimo iskorak iz sadašnjosti i postajemo dio beskrajne vanvremenske nedokučive staze koja vodi samo u jednom smjeru.
Kada nam otišao neko drag, odlazimo i mi zajedno sa njim. Jedan dio nas, možda najljepši. Odlazi ono nešto što smo imali sa tom osobom i ni sa jednom drugom. Odlazi sa njim i jedan dio našeg života koji smo proživjeli i koji se upravo njegovim odlaskom završio i pretvorio u vječno sjećanje.
I na kraju, kada nam je otišao netko drag, ne boli toliko smrt, već boli sve ono što ide posle. A posle, nažalost, ne ide ništa. I upravo to ništa najviše boli……
