Dok Gospić iz mjeseca u mjesec obilježava najvažnije datume Domovinskog rata – od vojno-redarstvene operacije „Medački džep“, proslave „Oluje“, Dana sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje, do obilježavanja obljetnice 9. gardijske brigade „Vukovi“ – javnost svjedoči prizorima svečanih procesija, polaganja vijenaca, misa i paljenja svijeća na gradskim ulicama i spomenicima. Grad Gospić, gradska vlast i braniteljske udruge zajedno šalju poruke pijeteta i ponosa pred kamerama, no istovremeno – najvažnije mjesto sjećanja, spomen soba branitelja – doslovno nestaje iz javnog života i institucionalne brige.
Kronologija pijeteta bez srca
Nekada je spomen soba hrvatskih branitelja u Kulturno informativnom centru (KIC) bila centralno mjesto sjećanja – prostrana, kronološki uređena, s desecima fotografija i imena poginulih i umrlih branitelja raspoređenih prema godinama i ključnim operacijama. Iako nikada nije bila primjer pristupačnosti osobama s invaliditetom, barem je nudila mogućnost posjete školama, obiteljima i delegacijama. Posjećenost je bila osrednja, ali javna vidljivost i programska povezanost s gradskim manifestacijama barem je podsjećala na svrhu tog prostora.
Odlukom Grada Gospića, soba je bez šire rasprave preseljena u zaista skučen prostor učionice Pučkog otvorenog učilišta „Dr. Ante Starčević”, gdje su slike heroja nagurane u mali i mračni kut, a jedini prilaz vodi uskim hodnikom do običnih vrata. Soba je toliko tijesna da ne omogućuje dostojanstven boravak ni najmanjim grupama, a osobe s invaliditetom do nje fizički ne mogu doći. Od prostranog, bar formalno otvorenog prostora, spomen soba je pretvorena u zanemareni i izolirani kut, gdje nitko – ni gradske vlasti, ni službene delegacije, ni braniteljske udruge – nije kročio duže vrijeme.
Dokumentirani institucionalni zaborav
Svi protokoli i veliki programi obilježavanja – od velike obljetnice vojno-redarstvene operacije „Medački džep“, preko „Oluje“, do Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Vukovara i godišnjice 9. gardijske brigade „Vukovi“ – u Gospiću se održavaju vani, na javnim mjestima, pred kamerama i reflektorima. Paljenje svijeća, polaganje vijenaca, mise i komemoracije odvijaju se na groblju, u parkovima i Vukovarskoj ulici. No, ni jedan dokumentirani događaj, ni jedna službena inicijativa proteklih mjeseci nije uključila spomen sobu kao središnje mjesto pijeteta i zahvale. Fotografije prostora i službeni izvori jasno potvrđuju – branitelji i njihova žrtva ostaju prepušteni tišini i mraku.
Grad Gospić, odgovoran za premještaj, nije pokazao ni minimum volje da prostor sjećanja učini pristupačnijim, boljim, svijetlijim. Braniteljske udruge, iako redovno sudjeluju u vanjskim protokolima, nisu javno kritizirale stanje sobe, niti su inicirale povratak njenog značaja u društvenu svakodnevicu. Oboje time dijele odgovornost – gradska vlast i braniteljske udruge, zbog institucionalnog zaborava, šutnje i nedostatka istinske empatije.
Emotivna dimenzija tišine
Za obitelji poginulih, za njihove suborce i za generacije koje dolaze, ova institucionalna šutnja i zaborav duboko je bolna. Primarna funkcija spomen sobe trebala je biti povezivanje, edukacija i iskazivanje vječne zahvalnosti onima koji su najviše dali za Gospić i Hrvatsku. Realnost, međutim, pokazuje tužno lice: nebriga, nepristupačnost, tjeskoba prostora i nedostatak javne odgovornosti.
Umjesto svjetla, svijeća i razgovora, sobu sada obuzima mrak i tišina. Prava povijest grada ostaje zatvorena iza običnih vrata skromne učionice. Nitko od onih koji pred kamerama drže govore ili predvode kolone sjećanja nije u posljednje vrijeme posjetio taj prostor, niti pokušao promijeniti stanje dostojanstva spomen sobe.
Apel za promjenu
Gospić mora pokazati iskrenu brigu i odgovornost – vratiti spomen sobu hrvatskih branitelja u središte pijeteta, učiniti je dostupnom, svijetlom i javno vidljivom. Tek kad to učini, grad će moći reći da doista poštuje povijest i žrtvu onih koji su za njega dali najviše. Gradska vlast i braniteljske udruge nisu odgovorni samo za manifestacije i datume, već i za svakodnevnu brigu o prostoru kolektivne memorije. Ovo nije samo poziv na obnovu i osvjetljavanje prostora, već apel za kolektivnu savjest i povratak ljudskosti i zahvalnosti u srce svakog građanina Gospića.
* Poštovani, svakako bi bilo dobro snimiti i neki prilog o navedenoj temi te tražiti odgovore nadležnih institucija. Članovi moje obitelji nalaze se na slikama u toj sobi i smatram da kao pojedinac ne mogu napraviti ništa, ali uz vašu pomoć do neke reakcije i rješenja će i doći. Unaprijed hvala!
