Nikola Mašić rodio se 28. studenog 1852. u Otočcu kao sin imućnog trgovca. Jedva su mu bile dvije godine kada mu je umro otac, a već pet godina kasnije i majka. Skrbnik maloljetne djece, auđitor Josip Pfeffer, za kojeg je bila udana Nikolina sestra, poslao je sada Nikolu s dvojicom braće u Trst. Tamo je u odgojilištu Antonija Mazzorane ostao tri godine, polazeći pučku školu i prvi razred gimnazije. U to je vrijeme šurjak premješten u Beč, te on sada uzme djecu k sebi, da bi ih sestra njegovala, pa je tako Nikola sa svojim bratom blizancem Aleksandrom u Beču polazio drugi razred akademske gimnazije. Kako je šurjakova pukovnija često bila premještana, morao je Nikola više puta mijenjati srednjoškolske zavode. U treći i četvrti razred išao je u Olomoucu, u peti i šesti u Brnu, a u sedmi opet u Beču. Osmi je razred svršio i dao ispit zrelosti u Kremsmünsteru (god. 1870.), gdje se njegov šurjak, prešavši u mirovinu, bio nastanio kao javni bilježnik. Prolazeći tako iz jednog grada u drugi, Nikola je imao priliku dobro naučiti talijanski, njemački i poljski, a ponešto i češki.
Već kao gimnazijalac Nikola je pokazivao veliku volju za crtanje i slikanje, a po završetku srednje škole htio je potpuno posvetiti se umjetnosti. Ipak, popustio je nagovoru šurjaka i upisao se u trgovačku akademiju u Beču, kako bi postao trgovac, poput oca i djeda. Međutim, struka koju je nevoljko prihvatio nije ga nimalo veselila, pa ju je brzo napustio. Već u ljetnom semestru 1872. polazi na bečku Akademiju likovnih umjetnosti, a u potonjem zimskom semestru prelazi na minhensku slikarsku akademiju, koja je tada bila u svom vrhuncu. Proučavajući u početku antičku umjetnost, najviše je napredovao, kad ga je zaustavila bolest, od koje je cijelu zimu trpio. Proljeće i ljeto proveo je na selu, oporavljajući se, tako da je u rujnu mogao s bratom poći u bavarske gore. S tog je puta donio bilježnice pune crteža predjela i karikatura, koje su odavale mnogo humora.
U listopadu 1873. morao je s bratom Aleksandrom zbog vojne obveze u Štajerski Gradac, gdje je nastavio studije na tamošnjoj Risarskoj akademiji. Ovdje je počeo slikati uljenim bojama, birajući teme iz dječjeg života. Neke od svojih ranih slika izložio je i već tada stekao priznanje.
Kako je Mašić već bio osjetio čari minhenske akademije, Gradac ga naravno nije mogao zadovoljiti. Stoga ga vidimo u listopadu 1874. ponovno u Münchenu, gdje se upisao u školu profesora Seitza. Nažalost, škola je bila smještena u tzv. kristalnoj palači, gdje je zimi bilo jako hladno. Zbog toga je Mašić dobio upalu uha, od koje je cijelu zimu trpio. Ljeto 1875. proveo je oporavljajući se u Weidlingu kod Beča, a zatim je pošao kući u Otočac, gdje je ostao do proljeća. To vrijeme ispunio je slikanjem studija s idiličnim prizorima iz života hrvatskog naroda, osobito iz krševitih krajeva Like i Krbave te Primorja, koji su prikazivali narodne tipove Hrvata. Ovaj rad donio mu je priznanje glavnog zapovjednika Molinarija, koji mu je iz zemaljskih sredstava dodijelio godišnju potporu od 300 forinti, da nastavi studij u Münchenu. Vratio se u jesen 1876. u München, upisao najprije u školu profesora Wagnera, a iduće godine kod profesora Lindenschmitta, te je studije završio sa sjajnim uspjehom i dobio medalju. Mašić se u to vrijeme okušao u raznim stilovima, ali ubrzo je otkrio da mu najviše odgovaraju žanr i pejzaž, kojima se posvetio. Birajući gotovo isključivo hrvatske motive, postao je pravim hrvatskim narodnim slikarom, kakvog prije njega nismo imali. Njegov rad tako je dobio posebnu vrijednost za našu umjetnost.
Godine 1878. Mašić je posjetio Pariz, gdje je proučavao izložbe i zbirke. Ono što je tamo vidio toliko ga je inspiriralo da je nekoliko godina zaredom putovao u Pariz, gdje mu je u Académie Julian učitelj bio glasoviti francuski slikar Bouguereau.
Od 1879. Mašić je imao vlastiti atelijer u Minhenu, gdje je naslikao mnoge slike, koje su mu donijele priznanje u Hrvatskoj i inozemstvu. Kritičari su hvalili njegove radove, osobito one koje je izlagao na međunarodnim izložbama u Münchenu. Strani stručnjaci nazivali su ga pjesnikom-slikarom, pjesnikom boja, delikatnim koloristom i istaknutim realistom. Mašić je slikao vesele, živopisne prizore, osvijetljene sjajem sunca, s hrvatskim narodnim tipovima u središtu. Njegove su slike cijenili i prodavali u Njemačkoj, Italiji, Engleskoj i Sjevernoj Americi.
Godine 1880. Mašić je otišao u Napulj, gdje je proveo gotovo pola godine slikajući u predivnoj prirodi tamošnje okolice, koja mu je pružila inspiraciju za nekoliko značajnih radova. Nakon povratka u München, započeo je rad na svojoj ponajboljoj slici “Guščarica na Savi”, koja se nalazi u našoj galeriji slika i koja mu je donijela veliku popularnost u Hrvatskoj i priznanje u svijetu.
Godine 1883. Mašić se preselio u Zagreb, gdje je dobio mjesto profesora crtanja na novoosnovanoj Obrtnoj školi. Također je predavao na Sveučilištu i bio član ispitne komisije za srednjoškolske učitelje crtanja.
Mašić je umro 4. lipnja 1902. iznenada, nakon kratke bolesti, pogođen smrću svog brata blizanca Aleksandra, koji je umro nedugo prije njega. Njegove će slike sačuvati trajnu uspomenu na njega u hrvatskom narodu.
Navest da neke od njegovih slika, ali je ovaj spisak dakako nepotpun : Q Akademijskoj galeriji slika nalaze se osim već spomenutoga remek-djela »GuSčarica na Savi” joS tri izvrsne radnje, koje su također postale u doba, kad je Mašid živio u MUnchenu, naime dražesna »Ljetna idila^, simpatični stari „Ličanin*” i junački hajduk „Na odmoru*’. Osim toga ima u uredskim prostorijama Akademije njegova „Ciganka** i „portret Đure Dani čiča**. Iza Nikoline smrti darovaše njegovi bafitinici osim većega broja knjiga umjetničkohistoričkoga sadržaja i 58 skica pokojnikovih jod i tri slike njegove. Dvije („Žetva u Posavini** i „Lički pastir sa stadom**) nijesu posve dovrSene; treća prikazuje lijep „portret djevojčice** B kitom cvijeća. Dvije MaSićeve slike („Bradat starac” i „Ličanin**) i dvije lijepe manje skice njegove dobila je- Akademija na dar iz ostavine nekadašnjega glavnoga zapovjednika baruna Franje Filipovica. Tako sada naša’ galerija ima priličan broj Mašićevih radnja, po kojima se njegov umjetnički rad može dosta dobro proučavati.
Velik broj Nikolinih slika nalazi se u privatnom posjedu u Zagrebu i izvan zemlje, kao n. pr. „Prizor iz ličkoga sela** (prodano u London); „Djevojke beru bundeve** (prodano u Ameriku); „Vršidba u Lici** (u baruna L. Vraniczanyja) ; „Hrvatska djevojka u kukuruzištu (u grofice Buratti); „Ličanin** (bio u kardinala Mihalovića); „U staji** (u Karla pt. Mihalovića); „Starica** (u E. pl. Mihalovića); „Na groblju** (u senatora Đ. Deželića); »Sladak počinak** (prodano u Njemačku); Dvije dekorativne slike (u grofice Buratti); „Vrt na otoku Capriju**; „Prizor iz napuljske okolice** (prodano u London); „Napuljski pastir** (u grofice Buratti); „Na obali Save” (a grofice Baratti); „Slavonska djevojka**; „U vrtu** (prodano u Dresden); „Ličanin ovčar”; ^Berba ruža u Bugarskoj” (u dra. Jos. Franka); „Mlinovi na Savi”; „Đurđice”; „Žetva”; „Ulaz u vrt palače baruna Vraniczanyja” (u istoga baruna); „Hercegovac**; „Prizor kod Jasenovca” (u generala Joelsona u Linču) ; „Trešnje” (u dra. Mazzure) ; „Ribe” i „Jabuke”* (u Jakoba Franka) ; „Noćno putovanje u saonicama” (u dra. Stj. Miletiča) itd.
Napisao dr. Josip Brunšmid
Iz ljetopisa Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti za godinu 1902.
Preuzeto: Likapedia, 2024.
