don Anđelko Kaćunko zasigurno je danas hrvatski svećenik sa najviše novinarskog staža, čak 41 puna godina!
Te silne godine opisuje kao medijski rad. Poslije jednogodišnje pastoralne službe u župi Gospe od Otoka u Solinu, po odluci nadbiskupa Franića, došao sam u Zagreb na studij klasične filologije (latinski i grčki), a Božjom providnošću smještaj sam našao kod dragih časnih sestara Karmelićanki B.S.I. u Hrvatskom Leskovcu. To je ujedno značilo i pastoralnu skrb za malu liturgijsku zajednicu koja se okupljala kod sestara na liturgijskim slavljima u samostanskoj kapeli, u kojoj me na ulazu – kao i u SVIM crkvama u koje sam u životu dolazio na službu! – ‘dočekala’ Sv. Mala Terezija. A u leskovački samostan došao sam upravo na njezin spomendan – 1. listopada 1980.!Sljedeće godine, na blagdan Svijećnice, 2. veljače, u Leskovac je iz Zagreba došao na službu kolega Jozo Mario Tolj, utemeljitelj i duhovnik zajednice MI ter glavni urednik lista katoličke mladeži MI. Naše pravo upoznavanje – u kojem smo odkrili štošta zajedničko i blisko glede ‘hrvatske crkvenosti’ i domoljubne aktivnosti u ondašnjim totalitarnim okolnostima – bilo je nakon misnoga slavlja tijekom objeda, na kojem smo “popili bruderšaft” i dogovorili suradnju u Zajednici i listu MI…Samo nekoliko dana nakon toga, oko Stepinčeva 1981. – u “legendarnoj baraki” u dvorištu obitelji Benković na zagrebačkom Črnomercu – bio sam pridružen redakciji lista mladih MI. Time je započelo moje bavljenje novinarstvom i uredničkom djelatnošću, ali o razmjerima svega nisam u tome trenutku mogao ni sanjati.
U početku sam radio uglavnom uredničke poslove, pomažući kolegi Mariju jer tajnom uredniku Ivanu Tolju, Marijevu bratu (pjesniku i poslije hrvatskom generalu) i likovno-grafičkom uredniku Tihomiru Lončaru, danas akademskom slikaru. Dugo se nisam usuđivao napisati autorski tekst… odnosno na to sam se odlučio tek dvije godine poslije…I, evo, sada taj svoj “povijesni” novinarski uradak, objavljen 1983. u 17. broju lista MI (podpisan ‘pseudonimom’ “prisluškivali Davor i Anđelko”) vadim iz “arhivske paučine” jer ga objavljujem kao radostno prisjećanje na ondašnju našu, “miovsku”, hrabru i blagoslovljenu borbu i zauzimanje “za Boga i Hrvatsku dragu”, u zajedništvu s velikim mnoštvom oduševljene mladeži, zahvaljujući Gospodinu za taj dragocjen dar javne medijske djelatnosti… – koja je, eto, prešla vrjemensku granicu od četiri desetljeća ter pritom postala globalna…!Kada danas čitam taj svoj novinarski prvijenac, s nekom se divnom nostalgijom smješkam… pa, mislim, možda će i mojim čitateljima i prijateljima izmamiti smiješak na licu bez maske… 
————————
TULUM I BETONSKA ORANICA- Bog ‘stari’, kak si?- … Ah, pusti.- Ej! Honey, pa nije rat, kaj ti je?- Daj pusti me, već mi je svega dosta. Starci su mi totalno u autu.- Kaj je bilo, reci?!- Ma glupost, došel sam u subotu s tuluma kasno doma, kad ono doma “bal vampira”: stara kuka, stari drži prodiku bar pol čuke, preti da me bude izbaciI iz kuće jer im ja kvarim ugled i slične pismoslikarije.- Daj se skockaj malo, pa svi mi imamo takve frke, kaj te to uopće brine. Opusti se malo, ne misli na to. Daj reci ideš na koncert?- Si pametan; posle one gazione na “Čorbi” ne smem ni pisnuti o koncertima.- A kaj je s tulumom u subotu, buš došel?- Nemam pojma. Doma je još uvijek vruće. Možda dođem, al’ samo na kratko.- Znači postaješ dobro dijete: cijepaš drva, hraniš svinje, nosiš vodu i učiš. Budućnost je pred tobom.- A to s učenjem ti nisam ni rekel. To je staroj glavna fora: “Dok si đak, onda si đak. Joj ako kaj ne štima u školi…” i slične cake. Nemaš plavog pojma koliko je dosadna.- Pa koji si ti klokan, kaj te to tak pogađa? Daj sad malo podvini rep, stisni zube i skoro si svoj bos.- Imaš plus. Ovo kaj si rekel je točno. Valjda bum zdržal još ovih par mjeseci.- Ma sigurno, kaj se bojiš… Uh, već je deset, moram doma. Znaš da i moji imaju slične stresove kad se duže zadržim. Haj laj!- Ajd’ Bog!●●●- …
To je nekad bilo moderno. Danas više nije. Obradivu zemlju prodavati?! – Oduzimaju zemlju ljudima koji je žele obrađivati. Pa kako ljudi neće biti nezadovoljni?- U zemlji je srce!- Ali što će tolika nova naselja u blizini grada? Ludost je gomilati ljude u te betonske sanduke, podignute na oranicama.- A ti ljudi dolaze iz raznih krajeva, gdje opet i tamo ostaje pusta obradiva zemlja.- Da, da! I tako imamo dva zla odjednom.- Zgrade, zgrade, samo zgrade. Kao da ce nam one dati kruha.- Ne znam, ne znam. Često se pitam, kuda to sve vodi. Bojim se da ćemo biti gladni tvrde korice kruha. Ili će doći rat i sve ovo uništiti.- A i ova djeca! Svi u školu idu. Ne znaju za rad, ne znaju što je trud!- A što će svi u školi? Tko će raditi?- Kad završe hoće u tvornicu A ne mogu svi u tvornicu. Stvori se obilje proizvoda koje nema tko kupovati, pa što onda? Što ćemo jesti? A ovamo prodaju zemlju. – Ja svojoj djeci reknem da ih je Bog stvorio samo za knjigu. Ništa oni ne znaju raditi. Ne znaju što je motika. Samo televizija, nogomet, knjiga.- Nema iz toga ništa. Pšenica ne raste na igralištu. Svi u školu idu, a što će kad završe jer posla nema? Jasno: lopovi, kriminalci. Zato imamo najškolovanije zatvorenike.●●●Vrlo rijeko nam se dogodi da u svakodnevnim običnim razgovorima pokušamo pratiti tijek svojih misli (ako ih uopće ima), odnosno pratiti i analizirati sebe (i drugoga) kroz razgovor.
Teško je naime usmjeriti pažnju na dvije stvari, ali još je teže ako pri tom pokušaju otkrijemo svu težinu i tragiku našeg (i sugovornikova) duhovnog siromaštva kojim nastojimo drugoga obogatiti, ili se ono kao ping-pong loptica odbija od naše i njegove “tabulae rasae”. Komu se čini da pretjerujemo, neka posluhne i promisli naše svakodnevne razgovore u tramvajima, autobusima, vlakovima, čekaonicama, školskim hodnicima, faks-aulama, na stanicama, trgovima i drugdje. Lako će se uvjeriti kako su teme razgovora obične trice, kako su nam razgovori nesadržajne, prizemne, plitke komunikacije iz kojih su redovito isključeni mozak i srce, kako nam razgovori nemaju nikakvih dubljih, jačih poruka, kako nikomu ne koriste, nikoga ne obogaćuju (nego dapače osiromašuju), kako se uopće ne razumijemo i kako bi bilo bolje da ponekad uopće ne razgovaramo. Reći međutim da je, makar takav, svaki razgovor potpuno ljudski (tj. svojstvo samo čovjeka), bilo bi vrhunac tragike (ljudskoga).
To je bila prva misao koja nam se nametnula razmišljajući o ovim razgovorima, koji su doslovno (iako po sjećanju) preneseni iz života. Nisu dakle izmišljeni, već su “snimljeni” na autobusnoj stanici u jednom selu kod Zagreba i u zagrebačkom Pothodniku. Oni su doista isječak iz naše svakodnevne “komunikacijske aktivnosti “Druga misao koja nam se nametnula usporedivši ova dva karakteristična razgovora, jest misao o poslovičnom “sukobu generacija”, tj. o potpunu neslaganju starijih i mladih. Iako je svatko od nas (bez obzira na dob) – svijet za sebe, ipak su i mladi i stariji dva različita svijeta. Stariji imaju svoje stavove, svoje navike, svoje brige, svoj stil, svoje bogato životno iskustvo i često (bar se nama tako čini) nemaju poleta, ni razumijevanja za mlade. Mi mladi pak imamo sve svoje (od stavova do iskustva i dalje) i čini nam se (uvijek) da je svijet naš, a ako još nije da će sutra biti i da ćemo ga krojiti po svojoj mjeri. Bilo bi strašno kada ne bismo tako mislili, ali… pada nam napamet pjesma: “Kad bi svi ljudi na svijetu, kad bi sva djeca na svijetu, odlučili da…”I još nešto – za vjernika – najzanimljivije: ima li išta zajedničko u ovim dvama razgovorima? Ako ništa drugo, ima barem Bog kojega su stariji spomenuli jednom a mladi dvaput, a jedni i drugi – sigurno – posve nesvjesno. (Sreća da nisu ni pokušali “argumentirati” kletvama). Kako je žalosno ustanoviti da je Bog posve rubna tema naših razgovora. Možda nemamo potrebe o Njemu razgovarati, možda uobičajena mjesta razgovora nisu prikladna za tu temu (a televizija i radio???-), a možda se samo sramimo… Ne znam jesu li ovi “prisluškivani” baš vjernici ili nisu, ali spomenute probleme žive jedni i drugi.
Nevjernici ulažu brojne napore da nađu “ključ zagonetke”. A vjernici? Isprobavaju nove lijekove, zatvorenih očiju dopuštaju da ih se vuče za nos… A nije li nama vjernicima (starijima i mladima) jedina prilika i sreća da se upravo u Bogu susretnemo i po Kristu prepoznamo kao braća i s Kristom riješimo (tj. rješavamo) sve međusobne sporove, umjesto da primamo recepte od onih koji jaz među nama produbljuju i nikakvo rješenje ne mogu (i ne žele) dati?…Reče nam jednom nadbiskup Kuharić: “Najkraći put od čovjeka do čovjeka je preko Boga!”, napisao je don Kaćunko povodom svoga velikog jubileja.
