prof.Andrija Benković bio je dijete kada se dogodio komunistički pokolj u Gospiću : vodio sam našu Dikulju na pašu i slušao rafale !

Umirovljeni profesor Andrija Benković puno pamti, pa tako i olovna vremena 1945.godine u Gospiću kada je bio dječak i Svjedok vremena kada su u Gospiću ljudi ubijani na psi.

Ljudi su takva vrsta bića koja se posebno brine o svojim umrlim pripadnicima . Ima još nekoliko vrsta koje ostatke svojih pažljivo njeguju ali ih ne pohranjuju , samo ljudi pokapaju svoje mrtve , pohode njihove grobove i sjećaju se , pa čak i posebno paze na obilježavanje tim mjesta . Zlo često , ono Zlo u  nama , ljudsko zlo , mnoge prerano ili u nevrijeme lišava života i još ih ne poštuje u njihovom smiraju , ne poštuje njihove zemne ostakte , a uz to zna  biti potaknuto velikom grubošću , poniženjima ili mučenjem i patnjama . Tako sam i ja kao dječak bio svjedokom takovim dogadjajima potaknutim djelovanjem upravo toga Zla u poraću Drugog svjetskog rata , kada su mnogi naslino smaknuti i ponižavani , kada je pokušavano baš sve da se ubije i besmrtna duša . Bijaše to u  onim olovnim neljudskim vremenima koji smrt znače , tamo davne 1945. godine i godina koje su slijedile . Bijah nesvjesni mladac , svjedok vremena patnje i stradanje mnogih ljudi , gradjana Gospića , izbjeglica koje su se sklonile u grad iz Like ili od tko zna gdje i inih ljudi svih godišta , vjerojatno dovedenih radi zatvaranja , mučenja ili smaknuća . Tako naš grad postade poprište  mirnodopskih stradanja i veliko stratiše. Godine su to patnje i bjesomučnog iživljavanja nad narodom koji se hrvatskim zove i ne prihvaća tiraniju i porobljavanje svog duha i vjere . Otac moj , stric i baja odoše u nezno nešto ranije , ali oni bijahu vojnici , oni su imali mogućnost da se brane i radili su to upravo radi nas .Rat je upravo tada bio  završio , oružje je položeno i ljudi su očekivali ono što poraće neminovno donosi : mir , pomiranje oporavak i uminuće nasilja i patnje , no ne dočekaše to . Čekalo nas je nešto mnogo gore , bili to oni koji su nosili oružje ili mirni gradjani koji se ni braniti nisu mogli . Postadoše i jedni i drugi žrtve Križnih putova i drugih oblika nasilja i patnje . Moj otac , onaj koji Dom brani , ostade tako u nekom neznanom jarku , a nas je čekao drugi jad .

GRAD JE BIO VELIKOG GROBIŠTE

Grad je postao veliko grobište tijela i poprište porobljavanja duha , te zatiranja sjećanja , svaki njegov kutak postade mjesto egzekucije , svaki rov ili jarak ili jama postade tako grobište i znanih i neznanih pod bijesnim naletom sile koja odluči zatrijeti sve naše , hrvatsko , katoličko , dobro u ljudima .Tako i donedavna mjesta ukopa tijela poginulih talijanskih vojnika , sada prazna, jer ih je Italija odvezla u njihovu domaju , kao i njihov hram na tom groblju , poprimi krvavu boju pobijenih i ukopanih , postade mjesto strijeljanja mnogih ,a tijela im baciše u tenkovske rovove i negdanje školske povrtnjake ili u iskopane jarke . Jutrom kada bih uzeo u ruke povodac naše Dikulje , hraniteljice , da ju prije odlaska u školu povedem na pašu , čuli bi se rafalni i pojedinačni pucnji od grobljanskog zida i jutarnji mir prekinuo bi uzdah i suza moje majke , „ Tko li sad ode , od kud li je duša Božja , neka nadu svoj mir Amen“ Slijedilo je obvezno križanje i grlenje mene ili moje male , još snene sestrice, u muku i očekivanju novih rafala.  I to je trajalo i trajalo , svako jutro prije izlaska Sunca , ponekad i večerom i dočekalo me i kada sam se trgnuo iz kome od tifusa , preživjeh tu tešku boljku . Bijah banditsko dijete i govorahu majci da me nije ni šteta , pa i tako i tako sam kržljav i iskrivljen . Sada bi se sjećanja mogla vrtjeti kao ringišpil ( vrtuljak ) na Placi i tuga bi samo rasla i nemir u meni , pa i strah i užas , jer nije to bilo jedino , bile su tu Poljana ( Tratina ) , Logorište , Magudova njiva i još mnoga za mene neznana mjesta u ovom gradu ili oko njega . Poneko izmrcvareno tijelo nosila je i Novčica ili je ležalo napušteno u nekom šibljaku . Ali , o svemu se šutjelo i molilo Boga da ne dodje ta OZNa po nekoga baš u našu kuću . Bilo je tu i bezumne osvete nad onima koji ništa s tim imali nisu , kad razum potpuno potamni pa uzme desetine života nevinih radi osobne boli . No nije to sve , jer uskoro prekri njihove grobove prisilni zaborav , ubijali su ih nametnutim zaboravom , pa ih prekri asfalt i napraviše javni zahod te veliko loptačko igralište nad njihovim ostatcima i mirno su tuda vozili svoje limene ljubimce , pa i mi sami smo to radili , sve do prije neki dan preko tim njihovih grobova , kao da nikada nisu postojali i kao da su samo bijedni ostatci neke „marve“ . Danas konačno neki od njih , ili možda samo hrpice njihovih slomljenih starih  kostiju , konačno dobivaju , kakav takav dostojan grob i našu zahvalu za žrtvu , u novom grobu sjećanja i zahvale . Mnogima se od njih ni ime ne zna niti pamti . No oni svi imaju ime , oni su Hrvati , žrtve zločina nekih drugih ljudi koji i to ime pokušaše izbrisati .Počivali u miru i neka su im patnje  olakšane tim  blagim teretom rodne grude uz  našu pažnju i brigu . Oni su s nama , oni su mi . Slava im . Amen !

                         Andrija Benković

Podijelite sadržaj
Play Video
Play Video

Izašao 28.broj časopisa Vila Velebita

Iz tiska je izašao 28.broj časopisa Vila Velebita. Časopis izdaje Udruga Ličana Vila Velebita iz Zagreba. Klikom OVDJE pročitajte što piše…. Podijelite sadržaj

Podijelite sadržaj

OKO KAMERE Stranci drže lopatu !

U Lici je do samo prije nekoliko godina bila prava rijetkost na gradilištima vidjeti strane radnike. No posljednjih godina sve ih je više na svim

Podijelite sadržaj
Play Video