Umirovljeni profesor Andrija Benković puno pamti, pa tako i olovna vremena 1945.godine u Gospiću kada je bio dječak i Svjedok vremena kada su u Gospiću ljudi ubijani na psi.
Ljudi su takva vrsta bića koja se posebno brine o svojim umrlim pripadnicima . Ima još nekoliko vrsta koje ostatke svojih pažljivo njeguju ali ih ne pohranjuju , samo ljudi pokapaju svoje mrtve , pohode njihove grobove i sjećaju se , pa čak i posebno paze na obilježavanje tim mjesta . Zlo često , ono Zlo u nama , ljudsko zlo , mnoge prerano ili u nevrijeme lišava života i još ih ne poštuje u njihovom smiraju , ne poštuje njihove zemne ostakte , a uz to zna biti potaknuto velikom grubošću , poniženjima ili mučenjem i patnjama . Tako sam i ja kao dječak bio svjedokom takovim dogadjajima potaknutim djelovanjem upravo toga Zla u poraću Drugog svjetskog rata , kada su mnogi naslino smaknuti i ponižavani , kada je pokušavano baš sve da se ubije i besmrtna duša . Bijaše to u onim olovnim neljudskim vremenima koji smrt znače , tamo davne 1945. godine i godina koje su slijedile . Bijah nesvjesni mladac , svjedok vremena patnje i stradanje mnogih ljudi , gradjana Gospića , izbjeglica koje su se sklonile u grad iz Like ili od tko zna gdje i inih ljudi svih godišta , vjerojatno dovedenih radi zatvaranja , mučenja ili smaknuća . Tako naš grad postade poprište mirnodopskih stradanja i veliko stratiše. Godine su to patnje i bjesomučnog iživljavanja nad narodom koji se hrvatskim zove i ne prihvaća tiraniju i porobljavanje svog duha i vjere . Otac moj , stric i baja odoše u nezno nešto ranije , ali oni bijahu vojnici , oni su imali mogućnost da se brane i radili su to upravo radi nas .Rat je upravo tada bio završio , oružje je položeno i ljudi su očekivali ono što poraće neminovno donosi : mir , pomiranje oporavak i uminuće nasilja i patnje , no ne dočekaše to . Čekalo nas je nešto mnogo gore , bili to oni koji su nosili oružje ili mirni gradjani koji se ni braniti nisu mogli . Postadoše i jedni i drugi žrtve Križnih putova i drugih oblika nasilja i patnje . Moj otac , onaj koji Dom brani , ostade tako u nekom neznanom jarku , a nas je čekao drugi jad .
GRAD JE BIO VELIKOG GROBIŠTE
Grad je postao veliko grobište tijela i poprište porobljavanja duha , te zatiranja sjećanja , svaki njegov kutak postade mjesto egzekucije , svaki rov ili jarak ili jama postade tako grobište i znanih i neznanih pod bijesnim naletom sile koja odluči zatrijeti sve naše , hrvatsko , katoličko , dobro u ljudima .Tako i donedavna mjesta ukopa tijela poginulih talijanskih vojnika , sada prazna, jer ih je Italija odvezla u njihovu domaju , kao i njihov hram na tom groblju , poprimi krvavu boju pobijenih i ukopanih , postade mjesto strijeljanja mnogih ,a tijela im baciše u tenkovske rovove i negdanje školske povrtnjake ili u iskopane jarke . Jutrom kada bih uzeo u ruke povodac naše Dikulje , hraniteljice , da ju prije odlaska u školu povedem na pašu , čuli bi se rafalni i pojedinačni pucnji od grobljanskog zida i jutarnji mir prekinuo bi uzdah i suza moje majke , „ Tko li sad ode , od kud li je duša Božja , neka nadu svoj mir Amen“ Slijedilo je obvezno križanje i grlenje mene ili moje male , još snene sestrice, u muku i očekivanju novih rafala. I to je trajalo i trajalo , svako jutro prije izlaska Sunca , ponekad i večerom i dočekalo me i kada sam se trgnuo iz kome od tifusa , preživjeh tu tešku boljku . Bijah banditsko dijete i govorahu majci da me nije ni šteta , pa i tako i tako sam kržljav i iskrivljen . Sada bi se sjećanja mogla vrtjeti kao ringišpil ( vrtuljak ) na Placi i tuga bi samo rasla i nemir u meni , pa i strah i užas , jer nije to bilo jedino , bile su tu Poljana ( Tratina ) , Logorište , Magudova njiva i još mnoga za mene neznana mjesta u ovom gradu ili oko njega . Poneko izmrcvareno tijelo nosila je i Novčica ili je ležalo napušteno u nekom šibljaku . Ali , o svemu se šutjelo i molilo Boga da ne dodje ta OZNa po nekoga baš u našu kuću . Bilo je tu i bezumne osvete nad onima koji ništa s tim imali nisu , kad razum potpuno potamni pa uzme desetine života nevinih radi osobne boli . No nije to sve , jer uskoro prekri njihove grobove prisilni zaborav , ubijali su ih nametnutim zaboravom , pa ih prekri asfalt i napraviše javni zahod te veliko loptačko igralište nad njihovim ostatcima i mirno su tuda vozili svoje limene ljubimce , pa i mi sami smo to radili , sve do prije neki dan preko tim njihovih grobova , kao da nikada nisu postojali i kao da su samo bijedni ostatci neke „marve“ . Danas konačno neki od njih , ili možda samo hrpice njihovih slomljenih starih kostiju , konačno dobivaju , kakav takav dostojan grob i našu zahvalu za žrtvu , u novom grobu sjećanja i zahvale . Mnogima se od njih ni ime ne zna niti pamti . No oni svi imaju ime , oni su Hrvati , žrtve zločina nekih drugih ljudi koji i to ime pokušaše izbrisati .Počivali u miru i neka su im patnje olakšane tim blagim teretom rodne grude uz našu pažnju i brigu . Oni su s nama , oni su mi . Slava im . Amen !
Andrija Benković
